Porodične razmirice: Ko će zakrpiti EU rupu nakon odlaska Britanije

„Kod novca prestaje prijateljstvo”, glasi njemačka uzrečica, ali slična postoji u gotovo svakom evropskom jeziku. To se odlično može vidjeti i kod redovnih pregovora o „srednjoročnim finansijskim okvirima” Evropske unije. Tom evropskom „sedmoljetkom” se određuje za što će Evropska unija davati novac iz zajedničke blagajne i ko će koliko u nju uplaćivati.

Već prema iskustvima evropskih diplomata, ti pregovori su redovno najteži susreti na vrhu Evropske unije. Predsjednici država ili vlada se natežu danima i noćima i niko ne želi popustiti ni centa. Jer tu se radi o ukupno 1.000 milijardi eura od godine 2021. do 2027, piše DW.

Neslužbeni sastanak na vrhu 27 članica koji je počeo ovog petka (23.2.) zapravo je tek početak čitavog niza pregovora i cjenkanja koji bi sredinom 2019. trebao dovesti do sloge oko budžeta. Tu sedmoljetku onda još mora prihvatiti Evropski parlament koji je ravnopravan u odlučivanju o tom pitanju. Evropski budžet mora biti jednoglasno prihvaćen od svih predsjednika država ili vlada Unije, što znači da baš svaka država tu ima mogućnost blokirati čitav postupak ako se ne uvaže njeni interesi. Kao što se pokazalo u prošlosti, u toj blokadi su posebno vješti bili Velika Britanija i Poljska.

Komesar za budžet Evropske unije, Ginter Etinger je predstavio okvirni plan kako da se zatvori budžet. Brexit, dakle odlazak Velike Britanije koja je dosad bila treći po veličini neto-platiša u evropski budžet, stvorio je nedostatak od oko 10 milijardi eura. Polovinu tog novca Etinger želi uštedjeti i drugačije rasporediti izdatke, ali druga polovina bi se trebalo pokriti većim uplatama članica. Naravno, riječ je prije svega o neto-platišama, makar je u ovom slučaju to zapravo „bruto”, zbroj onoga što se uplaćuje u zajedničku blagajnu i onoga što se iz njega prima. Neto platiše znači da plaćaju više nego što primaju, a to su u Evropskoj uniji nakon Brexita još na prvom mjestu Njemačka, Francuska, Italija, Holandija, Švedska, Belgija, Austrija, Danska i Finska.

Neke od tih zemalja su već prije početka pregovora jasno rekle kako uopšte ne namjeravaju plaćati još više nego što sad plaćaju. Tako je Holandija u radnom dokumentu vlade objavila kako ta zemlja „ne može prihvatiti povećanje uplata”, nego nakon Brexita čitav volumen izdataka mora postati manji. Gotovo isto mišljenje ima i Austrija, piše DW.

Etinger upozorava kako je to teško moguće, jer su tu došli i novi izdaci kada je riječ o problemu migracije, nadzora granice, odbrane, ali i želje da se više ulaže kako bi se smanjila nezaposlenost, posebno mladih. Ovako, Evropa i dalje najviše troši na „stari” način, kroz potpore za poljoprivredu i strukturalne reforme manje imućnih regija EU.