Mišković u autobiografiji: Najveći kiks neuspjelo spajanje Delte, Agrokora i Mercatora

Mišković (Stefan Stojanović, Mondo)

On je čovjek koji ne daje inter­vjue, novinarima je dostupan u rijetkim prilikama. Prvi put smo ga prak­tički čuli kad se u novembru 2013. obratio javnosti s optuženičke klupe Specijalnog suda u Beogradu, uređenog za suđenje najve­ćim ratnim zločincima i šefovima organizovanog kriminala.

Hapšenjem Miroslava Miškovića, vlasnika Delta Holdinga, Aleksandar Vučić stvorio je temelje za današnju gotovo apsolutnu vlast u Srbiji. Hapšenjem omraženog tajkuna u zemlji s prosječnom platom od 400 eura stekao je ogromnu popularnost. U ovih pet-šest godina Vučić je pobijedio na nekoliko izbora i uništio opoziciju, u toj mjeri da nekad vladajuće stranke strahuju hoće li proći prag. Mišković je uz kaparu od 12 miliona eura u gotovini i oduzimanje pasoša nakon sedam i po mjeseci izašao iz pritvora i uspio pravosnažno srušiti jednu optužbu, a Apelacioni sud prošle godine je poništio drugu osuđujuću presudu i naložio ponovno suđenje. Vjerovatno će biti oslobođen, no srpski mediji su na Vučićevoj strani. Mišković je izložen neprestanoj paljbi tabloida. Svoju stranu priče osnivač Delta Holdinga izlaže u knjizi „Ja, tajkun“ koja će biti promovisana iduće srijede u Beogradu. Knjigu izdaje Laguna, u prvom tiražu od 12.000 primjeraka, a kao urednici su potpisani Slobodan Guberinić i Zoran Penevski.

Mišković opisuje kako je zapravo on zaslužan za stvaranje sada vladajuće Srpske napredne stranke jer je nagovarao Aleksandra Vučića da se pridruži Tomislavu Nikoliću nakon što je ovaj napustio Šešeljeve radikale. Opisuje kako mu je libijski vođa Gadafi osigurao Mercedes, kako Olegu Deripaski u Sibiru nije smio reći „ne“ i kako je to izgledalo kad ga je oteo Zemunski klan. Dogovorili smo pet miliona maraka i u znak dogovora si stisnuli šake. Njegovi su isplatili sedam miliona. Šaka je bila mala – to mora da je Dušan Spasojević, šef Zemunskog klana, rekli su mu naknadno. Piše o tome zašto su žene najbolji radnici i zašto direktor ne smije imati veze s operativom. Ako želite zaista uspješnu firmu, pokretač mora biti ljubav i strast, novac je sporedan. Mislite da ćete uspjeti ako radite, radite, radite? Pogrešno. Najvažnije je znanje, poručuje. I ne petljati se s politikom.

Mišković u knjizi opisuje put jednog od najmlađih socijalističkih direktora i Miloševićevog prijeratnog ministra do biznismena koji okreće 10 odsto BDP-a Srbije. Pa do čovjeka zatvorenog u nekadašnjoj Miloševićevoj ćeliji u beogradskom Centralnom zatvoru. Vlasnik Delte zamjerio je onima koji su mu okrenuli leđa nakon hapšenja. Ne želi više raditi s njima.

„Kod mnogih poslovnih ljudi bilo je pritajenog likovanja kad su se Ivica Todorić i Agrokor našli u problemima. To je nedopustivo“, ističe. Kaže da je u tom trenutku pomogao porodici Todorić. Ne kaže kako, ne komentariše navode da im je prepustio svoj stan u Londonu.

Privatno, Miroslav Mišković je atletičar koji je osvajao medalje i imao sreće da se povrijedi u pravom trenutku pa se posvetio fakultetu. I danas svakodnevno trči u teretani tri kilometra, vikendom pet. Kad stigne, trči u ribolov na crnogorsko primorje. Dok je bio u pritvoru, rodila mu se unuka, umrla mu je majka. Najteže mu pada što je pritvoren i optužen zajedno sa sinom Markom. To zove talačkom situacijom: sprječavaju ga da se brani kako bi htio.

Miroslav Mišković počeo je 1971. u Jugobanci u svojem rodnom Kruševcu. To je bila ozbiljna firma, poslovala je po zapadnim principima. Poslali su ga na usavršavanje iz deviznog bankarstva u Dubrovnik, gdje se družio s Đelom Jusićem i Ivom Rudenjakom u njegovu restoranu „Ragusa“. Tu je stekao osnovna znanja koja i danas koristi. Generalni direktor Jugobanke Božidar Linhart rekao je da su odlučili da nastavi školovanje u Frankfurtu, jer da je on budućnost Jugobanke. Odbio je. Djevojka mu je bila trudna, nije se htio odvojiti od Kruševca.

„Da sam prihvatio, vjerojatno bi ekonomska slika Srbije danas bila drugačija“, ističe on.

U 1977. postaje finansijski direktor Župe, velike hemijske fabrike specijalizovne za pesticide. Prvi mu je posao bio kako minus pretvoriti u plus. Kupili su novu skupu opremu, koja nije valjala, a ako uračunaš amortizaciju, preduzeće je u gubitku. Uz pomoć savjetnika našao je model progresivnog obračuna amortizacije i uspio. Postao je jedan od najmlađih socijalističkih direktora, a Župa najveći svjetski proizvođač i izvoznik ksantata, materije za izdvajanje obojenih metala iz rude. Pokrivali su 43 odsto svjetske proizvodnje, a bili u velikim gubicima. I plivali u novcu. Kako? Bitno se uvijek prilagoditi uslovima poslovanja, poručuje Mišković. (I objašnjava: da bi bili konkurentni na svjetskom tržištu, prodavali su svoj proizvod debelo ispod cijene. Ali bi dobijenim devizama kupovali sirovine za pesticide i aditive za stočnu hranu te ih u malim pakovanjima prodavali širom Jugoslavije – uz više nego 100-postotnu zaradu.)

Shvatio je „ko je Slobo“, nagovorio Vučića da pređe kod Nikolića

Krajem osamdesetih tadašnji šef komunista u Srbiji Slobodan Milošević pozvao ga je da mu bude premijer i da socijalizam prevede u tržišnu privredu. „I tu sam se upecao“, piše u knjizi, a prenosi Jutarnji list.

Otišao je u Beograd, bio potpredsjednik vlade, Milošević mu je prepustio svoj stan na Crvenom krstu. „Došao sam u vladu u decembru 1989, a u martu 1990. shvatio sam ko je Slobo.“ Da mu ne pada na pamet uvesti tržište, da štampa pare, Kosovo se komeša. Rekao je da je bolestan i izašao iz vlade. Više se nije petljao s politikom. No, piše kako je bio blizak sa Zoranom Đinđićem, premijerom Srbije nakon rušenja Miloševića – on je jedini zaista htio reformisati Srbiju. Đinđić ga je nagovorio da kupi vilu na Dedinju pored njegove, ali Đinđić je ubijen prije nego što se uselio. I danas je dobar s udovicom Ružicom, tvrdi. Đinđićeva nasljednika Borisa Tadića ne podnosi. Za Tomislava Nikolića, bivšeg Šešeljeva zamjenika koji je 2012. pobijedio Tadića i time otvorio put za potpunu promjenu vlasti, piše kako ga je razočarao. Do zadnjeg trenutka ga je uvjeravao kako neće biti uhapšen, u vrijeme dok su to svi tabloidi najavljivali.

„I dok se nalazio u opoziciji, a i kada je postao predsjednik, Nikolić se javljao i dolazio da se vidimo“, piše. U vrijeme Tadića događalo se da Nikolić dođe k njemu kasno naveče, tajno. Biznismen Dragan Đurić tada je vozio Mini Cooper. „I Toma bi se, onako veliki, savio, legao na zadnje sjedište tog malog auta i stizao k meni iza ponoći… Nikad mu neću oprostiti što je dozvolio da me protivzakonito uhapse jer morao je znati da me hapse samo zbog političkog rejtinga“, poručuje Mišković.

Nikolić ga je 2008. zamolio može li dovesti Aleksandra Vučića, tada čovjeka broj tri u Srpskoj radikalnoj stranci, da ga on i Milan Beko ohrabre da pređe u Nikolićevu novu stranku. Kako ga je hrabrio, je li mu za to platio, u knjizi ne navodi. Mišković je Deltu osnovao sa starim prijateljem 1991, krenuli su s uvozom kineske robe, raznih sitnica, igračaka i odjeće. Prvih milion maraka zaradili su brzo, izvozom bosanskog drveta. Tršćanska banka dala im je zajam od milion maraka uz 6 odsto godišnje kamate. Taj su novac plasirali u Srbiju sa 15 odsto mjesečne kamate: zaradu su uložili u kupovinu drveta. Zaradu je ulagao u firmu, tek nakon 15 godina kupio je kuću na Dedinju. „Nikad nisam radio s državom“, ističe Mišković. Dok je Srbija bila pod sankcijama, umjesto da se bave unosnim cigaretama ili naftom, osnovao je predstavništvo Nike-a u Rusiji. U Srbiju su se vratili tek nakon rušenja Miloševića.

Rusko iskustvo

Malo nakon osnivanja ruske Delte ITM, u moskovsku kancelariju upala su im trojica u kožnim mantilima. „Vama je potrebna zaštita“, rekli su. To se nije moglo odbiti: plaćali su od 300 do 600.000 dolara godišnje. To nijesu bili mafijaši, nego profesionalci koji su nekad radili za policiju i tajne službe.

„Način rada u Rusiji nije bio onakav kakav bismo željeli, ali važno je da postoje pravila. Kakva su, takva su, ali moraju postojati i poštovati se“, ističe.

I to je ono što zamjera današnjoj Srbiji, potpuni izostanak pravila. Od države biznismeni očekuju minimum reda, uspostavu sistema poput država s kojima se mjerimo, Bugarske, Rumunije, Hrvatske. Kad je 2011. bio na Siciliji, pitao je kako se dobija građevinska dozvola. Odeš mafiji i platiš. Ali Delta u Beogradu godinama ne može dobiti dozvolu za šoping centar na Autokomandi. I onda mu dođe izraelski biznismen Gili Dekel koji mu kaže da mu može srediti dozvolu, ali mu onda mora dati polovinu udjela. „Duboko me je uvrijedio“, piše Mišković.

U Rusiji su 1994. kupili Bajkalski celulozni kombinat sa 2500 zaposlenih, letjeli avionom s kokoškama i svinjama, jurili po zaleđenom jezeru otkupljujući dionice od malih dioničara. Svu celulozu izvozili su u Kinu. Dok se 2000. nije pojavio Oleg Deripaska. Na tom su poslu zaradili 25 miliona dolara.

Miroslav Mišković svoj biznis opisuje kao stvaranje i prodaju kompanija. Tako su zaradili gotovo 2 milijarde eura. Prvo su za 370 miliona eura italijanskoj Intesi prodali Delta banku, osnovanu sa 1,5 milion maraka, zatim francuskoj Generali Delta osiguranje pa šoping centar Delta City. Vrhunac je bila prodaja trgovačkog lanca Maxi belgijskom Delhaizeu za 932,5 miliona eura. Ključno je bilo odabrati trenutak: u martu 2014. Hrvatska je prodala Adrisu udio u Croatia osiguranju za samo malo više od 120 miliona, koliko su oni dobili za Delta osiguranje. A da su prodali Croatia osiguranje onda kad je Delta prodala svoje, dobili bi milijardu, piše Mišković.

Prodaja kompanija jedini put do većeg novca

Prodaja kompanija jedini je način na koji se na našim prostorima može doći do većeg novca, piše. Tržište Srbije i regiona je malo, iz operativnog poslovanja ne mogu se izvući veliki profiti.

Mišković u knjizi prvi put opisuje kako je otet. Bilo je to u ponedjeljak 9. aprila 2001. u 8.15 ujutro, dok je dolazio na posao u sjedište Delte, u nekadašnju zgradu Genexa na Novom Beogradu. Otprilike na 200 metara od garaže Alfa Romeu koji je vozio njegov vozač Krle prepriječio je put tamnoplavi Audi. Izašla su trojica s automatskim puškama i fantomkama. Odveli su ga u neku garažu, s kanalom za popravak automobila u sredini. Na dnu je bio šaht. Zatvorili su ga u taj šaht i povukli poklopac za njim. Ostao je u minijaturnoj ćeliji, metar sa metar i pol otprilike, slabo osvijetljenoj žućkastom žaruljom. Jednu su mu ruku lisicama vezali za alku na zidu. Bilo mu je užasno hladno, nije smio skinuti flaster s očiju.

Donijeli su mu bijele vunene čarape i dva ćebeta. Jedan je govorio bosanskim naglaskom, htjeli su da pomisli kako skupljaju novac za skrivanje Karadžića i Mladića. Tražili su deset miliona maraka. Kad god su tražili da nekoga nazove, prvo bi ga vozili autom, da se poziv ne bi mogao locirati.

„Na kraju smo se sporazumjeli da se plati pet miliona. Čak smo se i rukovali“, piše on.

No na kraju su njegovi saradnici mafiji isplatili sedam miliona. Mišković kaže da nije htio da se išta dojavi policiji jer se najviše bojao da će policija pobiti otmičare i on će ostati zaboravljen u šahtu. Otmičare je uhvatila panika kad su shvatili da ih neko prati. Milan Spasojević, njegov prvi saradnik, satima je vozio po kiši i bio na ivici živaca dok mu konačno nijesu javili da torbu s novcem izbaci preko ivice autoceste blizu Šimanovaca, prema granici s Hrvatskom. Nakon toga su otmičari ponovno strpali Miškovića u auto, vozili ga i izbacili na put. Dali su mu kapu jer je padala kiša i 10 eura za taksi.

„Pomislih, kakav posao. Uzeli su mi sedam miliona amaraka, a ostavili deset za taksi“.

Bila su dva sata u noći. Idućeg dana oko podne bio je na Sajmu automobila sa Zoranom Đinđićem. Dvije godine kasnije Đinđića su ubili isti ti ljudi. Tek se tada Srbija obračunala s njima.

Prodaja Maxi-ja i krađa ideje Beograda na vodi

Trgovački lanac Maxi prodao je jer više nije mogao podnijeti pritiske iz vlasti, ali i tadašnje opozicije, koje su orkestrirano podržavali mediji, piše. Ne samo tabloidi, protiv njega je bio i B92. Na primjer, napadali su ga da je monopolista u trgovini, ali kada su Belgijanci od njega kupili trgovački lanac, monopol više niko nije spominjao. Isto je bilo i s dugom dobavljačima. Knjiga „Ja, tajkun“ opis je problema koje je Mišković imao sa srpskom politikom od Miloševića nadalje, istovremeno se može čitati i kao pravi balkanski poslovni self help.

Stalno se rvao s lavinom optužbi. Nikad nije radio s državom pa kako su ga onda mogli optuživati za korupciju? Boris Tadić kao predsjednik Srbije, piše, najmanje jednom mjesečno napadao je Deltu. Tadić mu je poručio da proda Maxi, piše, i on je to 2011. napravio. Delta je na vrhuncu zapošljavala 25.000 ljudi, s godišnjim prometom od gotovo 3 milijarde eura, što je u tom trenutku bilo blizu 10 odsto srpskog BDP-a. Vlasnik Maxija bila je Miškovićeva kiparska firma Hemslade pa porez nije morao platiti u Srbiji. Ipak je platio porez od 24 miliona eura. Mislio je da će ga ostaviti na miru. Pogrešno.

Zanimljivo je kad podsjeća na slučaj Luke Beograd: on i Milan Beko kupili su 107 hektara zemljišta od privatnih vlasnika, uz Dunav. Planirali su 2,5 miliona kvadrata stambenog i poslovnog prostora vrijednog pet milijardi eura, s kulom od 220 metara. Potom je on završio u zatvoru, od njegovog Grada na vodi nije bilo ništa, ali je Aleksandar Vučić malo dalje prema Savi počeo zidati drugi, Beograd na vodi. S tim da će pripremu terena platiti država, dok bi u Miškovićevu projektu novac dali privatni investitori. Umjesto da država podstiče investitore jer od njih svi imaju koristi, ovdje država od privatnog investitora ukrade ideju i sama je primijeni, ali nakaradno, bez tendera i bez konsultacija struke, žali se Mišković.

Najkrupnijim neuspjehom u karijeri smatra neuspjelo spajanje Delte, Agrokora i Mercatora iz 2006. Plan je nosio ime Herkul: na 6-satnom sastanku u Beogradu dogovorili su da centrala bude u Beogradu, komercijala u Zagrebu, a finansijsko središte u Ljubljani. Zapelo je oko podjele vlasništva: on i Todorić složili su se da svako dobije po trećinu, ali je Zoran Janković insistirao da se dijeli na četiri dijela i da pritom jedan pripadne Sloveniji. Nakon niza sastanaka ideja je propala, jer Janković nije htio odustati.

„Šteta, jer da smo se dogovorili, danas bismo imali prodavnice u Rusiji, Ukrajini, Kazahstanu, Mađarskoj, o regionu da ne govorimo.“

Zbog nezakonitog suđenja Miroslav Mišković tužio je Srbiju pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu i pred arbitražom u Vašingtonu. Siguran je da će dobiti.

Delta i dalje radi, s prihodom od oko 700 miliona eura godišnje.

maj 7, 2018 at 9:42 am