Prije pet godina predviđali su mu propast, a danas je euro valuta bez koje svijet ne može

U jeku najjače krize u Grčkoj prije gotovo šest godina, mnogi su euru i eurozoni odbrojavali zadnje dane, a takva se predviđanja u manjoj mjeri nastavljaju sve do danas. No, u međuvremenu evropski novac i dalje je jedna od najpopularnijih svjetskih valuta.

“Eurozoni je preostalo još najviše 10 dana” – zaključak je to jednog od komentara koji je prije gotovo šest godina objavljen na stranicama uglednog londonskog dnevnika Financial Times.

Sam komentar obiluje crnim očekivanjima i pretpostavkama oko toga šta bi trebalo učiniti kako bi se spasila zajednička evropska valuta i kako je svakim danom sve bliži trenutak kad će monetarni eksperiment otići u poslovičnu istoriju, piše Tportalu u iscrpnom podsjećanju kakvu zlu sudbinu su nekad predviđali euru.

A to je bio samo jedan od stotina i stotina takvih komentara i predviđanja, možda tek nešto oštriji po tome koliko je malo vremena ostavljao euru prije nego njegove višejezične novčanice i kovanice postanu tek suveniri, a na scenu se vrate marke, drahme, franci, lire i guldeni. Naslov u nedjeljniku The Economist pitao je tada Da li je ovo stvarno kraj?”, s predviđanjima da bi propast eura “uzrokovala globalnu krizu čak i goru od one u 2008. i 2009”.

U Sjedinjenim Američkim Državama takođe nijesu skrivali pesimizam oko sudbine eura i eurozone. Nobelovac Paul Krugman je sredinom maja 2012. predviđao da će Grčka izaći iz eurozone “vrlo vjerovatno idući mjesec”, da će deponenti iz talijanskih i španskih banaka novac prebacivati u njemačke što će sve, uz još par međukoraka, dovesti do “kraja eura”. Uz završni dodatak: “I tu govorimo da će se ovo odigrati u nekoliko mjeseci, a ne godina.”

Nouriel Roubini, još jedan poznati ekonomist i profesor na univerzitetu u New Yorku, je prije šest godina procjenjivao da postoji “50 odsto šanse da će se eurozona raspasti u idućih tri do pet godina”. Grčka je, prema njegovim procjenama, trebala napustiti eurozonu u roku od 12 mjeseci, dok je Portugalu za to ostavio nešto više vremena.

No, pet godina kasnije, euro i eurozona još su tu. A nije da im se i dalje ne predviđa spektakularan kraj. Njemački ekonomist Otmar Issing, prvi glavni ekonomista Evropske centralne banke (ECB) i time jedan od ključnih ljudi u periodu stvaranja eura, prije nepunih godinu dana izjavio je da je monetarna unija “kuća od karata” koja će se jednog dana samo urušiti.

Euro stvoren kao simbol evropskog jedinstva

Kad se krajem prošlog milenijuma stvarao euro i kad se 2002. godine uvodio u svakodnevnu upotrebu kao gotovinsko sredstvo plaćanja, euro je slavljen kao jedan veliki skupni korak naprijed koji će doprinijeti dodatnom ujedinjavanju evropskih država i čvršćoj Europskoj uniji.

Ni deset godina nakon toga euro se proglašavao jednim od glavnih razloga za razjedinjavanje i antagonizam među evropskim državama, a takve optužbe nastavljaju se sve do danas.

A ideja je bila tako jednostavna: ako SAD može imati pedeset saveznih država i jedinstvenu valutu, zašto ne bi i Evropa? Ako SAD ima sistem u kojem funkcioniše 12 regionalnih centralnih banaka, s Federal Reserveom kao krovnom institucijom zaduženom za monetarnu politiku, zašto ne bi i EU? No, kao i anegdotalna prepisivanja prilikom testiranja u školama kad prepisivači prepišu i tačne i pogrešne odgovore, a ponekad čak i ime onoga od koga prepisuju, direktno kopiranje nije uvijek baš najbolje rješenje.

Već i same osnove su bitno drukčije. Američki dolar je od samih početaka, još i puno prije stvaranja Saveznih rezervi i određivanja da će se one baviti vođenjem aktivne monetarne politike, bio jedinstvena valuta za cijele SAD. Euro je došao kao zamjena za nacionalne valute, a zasebne monetarne politike zamijenjene su jedinstvenom što je dovelo do negativnih reakcija radi gubitka monetarnog suvereniteta u pojedinim državama.

Upravo taj gubitak mogućnosti da se utiče na monetarnu politiku, posebno na kurs, postao je redovni krivac za sve ekonomske tegobe koje su zadesile države koje su prihvatile euro. Kad god bi se neka država našla u finansijskim problemima, fokus medija i javnosti uvijek je išao u smjeru okrivljavanja jedinstvene valute kao jedinog krivca i razloga za probleme, dok je istovremeno izostajala bilo kakva ozbiljnija analiza ili diskusija oko toga bi li se pojedina država našla u problemima bez obzira na euro.

Grčka kriza kao prvi ozbiljan test

Grčku krizu su brojni analitičari doživjeli kao događaj koji će pokopati euro. U takvom su okruženju nastale i prognoze i predviđanja o propasti eurozone i eura koje smo naveli na početku. Kad je nakon finansijsko-ekonomske krize 2008. i 2009. isplivalo na vidjelo u kolikim se dugovima nalazi Grčka, a na tapeti su uz nju bile i druge države poput Portugala, Španije, Italije i Irske, nije nedostajalo ekonomista i stručnjaka koji su bili spremni zauvijek zatvoriti trezor u kojem se nalazi euro.

Kao što je vrlo često slučaj s finansijskim nepogodama, panika u medijima i u javnosti značili su samo dodatno dolivanje ulja na vatru i u takvom okruženju je inflacija katastrofalnih očekivanja bila logična. Naravno, situacija u spomenutim državama, a posebno u Grčkoj, jeste bila ozbiljna, no sve je ipak prije ličilo na neku formu samoispunjujućeg proročanstva u kojem panika postane glavni razlog neke propasti iako razloga za stvarnu paniku možda nije ni bilo.

Bliži se 20. rođendan

Pet godina nakon svega euro i dalje funkcionira te se čak polako približava svom 20. rođendanu. Eurozona je tu, čak se i proširila u međuvremenu, a finansijske stihije na tržištima više nema.

Kratkoročne prognoze o izlasku Grčke ili nekih drugih država iz eurozone i o potpunom raspadu evropskog monetarnog sistema nijesu se ostvarile. Kombinacija političko-finansijskih poteza, najviše pod okriljem Njemačke i ECB-a, donijela je kakvu takvu stabilizaciju za euro mada sve zajedno nije nikakva utjeha za Grčku koja se i dalje nalazi u opasnom ekonomsko-socijalnom procjepu. Dnevni život s atinskih ulica vrlo se slabo vidi iz Frankfurta i Berlina, a ništa bolje ni iz Brisela.

Situacija se, uprkos svemu, čini saniranom u dovoljnoj mjeri da se u posljednje vrijeme sve više čuju procjene da je krajnje vrijeme da se pristup prema Grčkoj malo olabavi i da se konačno razmisli o otpisu barem dijela dugova kako bi se tamošnja ekonomija konačno skinula “s aparata”. Takav bi potez zasigurno bio razuman iako se rijetki nadaju da će biti i ostvaren.

Opasnosti i dalje ostaju

I iako je evropski financijski požar lokaliziran, vatra i dalje tinja, odnosno problemi koje zajednička valuta u ovakvom obliku donosi nijesu riješeni. Očito je da bi se oni trebali rješavati u sferama puno širim od monetarne politike, a malo ko ima hrabrosti za to iako se u posljednje vrijeme sve više spominju ideje o Evropi u “dvije brzine” koja bi možda trebalo da manje razvijenim državama donese više mogućnosti za lakši i brži ekonomski razvoj.

Problem je u tome što su takve inicijative upravo dijametralno suprotne osnovnoj ideji jedinstvene Evrope i djelovale bi u smjeru razjedinjavanja na bogate i siromašne. I dok se iz svega toga ne izrodi neka odlučnija ideja i smjer, ili dok neka od država koje dijele euro opet iz ko zna kakvih razloga ne upadne u gadne probleme zbog kojih će se euru opet svirati posmrtni marš, EU je su osuđena na svojevrstan status quo. Euro će nastaviti biti i željen i neželjen, i sredstvo ujedinjavanja i sredstvo razjedinjavanja, i razlog ekonomskog napretka i razlog ekonomskog nazadovanja. Istovremeno i problem i rješenje.

Razvoj eura

Kao valuta, euro je stvoren 1. januara 1999. godine kad je zamijenio dotadašnju tzv. obračunsku valutu ECU (European Currency Unit). U gotovini je zaživio tri godine kasnije kada ga je umjesto vlastitih valuta počelo koristiti 12 država članica Evropske unije, ali i Crna Gora koja ga je jednostrano uvela, mijenjajući tako njemačku marku koja je do tada služila kao zvanično sredstvo plaćanja,

Broj članica eurozone u međuvremenu se povećao na 19.

Euro je danas, uz američki dolar, jedna od dvije najvažnije valute u svijetu u kojoj mnoge države čuvaju svoje devizne rezerve.