MMF: Autoput u Crnoj Gori ekonomski neodrživ, javni dug postaje nestabilan

Infrastrukturni projekti u Crnoj Gori vrijedni su čak 70 odsto bruto domaćeg proizvoda (BDP) i podrazumijevaju uglavnom izgradnju puteva i autoputeva koji neće biti ekonomski i fiskalno održivi, ocjenjuje Međunarodni monetarni fond (MMF) u svom najnovijem izvještaju koji se bavi stanjem infrastrukture u zemljama Zapadnog Balkana.

U izvještaju dostavljenom portalu Investitor.me, MMF otvoreno dovodi u pitanje održivost tih projekata s obzirom na njihovu cijenu i stanje javnog duga.

“Neki od projekata u Crnoj Gori su upitne ekonomske održivosti”, navodi MMF, aludirajući na projekat autoputa Bar-Boljare

MMF očekuje da bi balans moglo napraviti jedino koncesiono finansiranje projekta.

“Autoput Bar-Boljare je trofazni projekat povezivanja glavne južne luke Crne Gore na srpsku saobraćajnu mrežu. Glavna motivacija za ovaj veliki projekt je potreba za poboljšanjem regionalne povezanosti a autoput je dio planova Crne Gore za integraciju crnogorske saobraćajne mreže s onima iz susjednih zemalja čime će podstaći razvoj turizma i trgovine, poboljšati bezbjednost na putevima i ojačati nacionalnu bezbjednost”, ocjenjuje MMF.

MMF kaže da je projekt autoputa u Crnoj Gori pokrenut uprkos savjetima međunarodnih finansijskih institucija, koje su prognozirale da su ekonomski prinosi takvog objekta niski, a uz to će učiniti javni dug neodrživim.

“Prva faza projekt – koji je jedini proračunat, ugovoren i trenutano se realizuje . koštaće oko četvrtine BDP-a, istiskujući ostala bitna kapitalna ulaganja i predstavljaće glavne rizike fiskalne održivosti. U nedostatku bilo kakve fiskalnog prilagođavanja, javni dug bi se do 2019. godine povećao na više od 90 odsto BDP-a. Održivost duga bi se postiglo jedino značajnijim fiskalnim prilagođavanjem u srednjem roku. Međutim, s obzirom na velike dodatne troškove dvije preostale faze, njihovo sprovođenje bi se jedino moglo osigurati koncesionim finansiranjem projekta”, smatraju u MMF-u.

Osim toga, MMF smatra da je u cijelom regionu, a posebno u Crnoj Gori, veličina vlade prevelika, iznad 40 odsto BDP-a.

Infrastruktura cijelog regiona ispod prosjeka EU

Zemlje Zapadnog Balkana su region Evrope koji najsporije sustiže nivo razvoja Evropske unije.

U ovom trenutku šest zemalja ovog regiona (Srbija, CG, BiH, Makedonija, Albanija i Kosovo) nalaze se na nivou od 30 odsto dohotka EU 15.

Ne samo da zaostajemo, već se ovaj jaz jako sporo smanjuje, svega 12 odsto od početka 2000-ih, a od svjetske ekonomske krize nimalo.

Ovako sporom razvoju u dobroj mjeri doprinosi manjak osnovne javne infrastrukture kao što su putevi, željeznice, energetska postrojenja, ali i nizak kvalitet postojeće infrastrukture.

Prema papiru koji je objavio Međunarodni monetarni fond, a koji se bavi infrastrukturom na Zapadnom Balkanu nedostatak i neadekvatnost putne mreže ozbiljno ograničava povezanost proizvođača i potrošača sa regionalnim ili globalnim tržištem.

Nepouzdanost u snabdijevanju strujom ili vodom ne samo da smanjuje proizvodne kapacitete već i podriva privlačnost zemlje stranim investitorima.

Prema Izvještaju globalne konkurentnosti za 2016-17. godinu prosječan rang zemalja Zapadnog Balkana po kvalitetu infrastrukture je 85 od 138 zemalja.

Povećanje ulaganja u javnu infrastrukturu ima i kratkoročne i dugoročne efekte na ekonomiju. U kratkom roku investicije povećavaju tražnju i privlače privatne investicije u narednom periodu. U dugom roku uzrokuju rast proizvodnje i produktivnosti, posebno ako je efikasnost javnih investicija visoka. Ukoliko su izvori finansiranja odgovarajući, čak ne moraju ni da ugroze održivost javnog duga.

Ipak, ukoliko su institucije slabe, a vlade neefikasne i korupcija povezana sa razbacivanjem novca i pogrešnom alokacijom oskudnih državnih resursa, onda troškovi održavanja takve infrastrukture mogu biti značajni.

U ovom dokumentu MMF-a autori se osvrću i na upravljanje infrastrukturnim projektima sa preporukama zemljama Zapadnom Balkanu kako da ih učine efikasnijim.

Oni primjećuju da se preklapaju ovlašćenja različitih državnih institucija sa malo koordinacije među njima. Sistem selekcije projekata se ne primjenjuje sistematski već se često prelazi preko njega.

Takođe, primjećuju da projekti na ZB koje finansiraju međunarodne finansijske institucije često nijesu budžetirani, pa se umjesto njih guraju projekti koji jesu u budžetu ali nijesu spremni za realizaciju. Takođe, slaba je koordinacija između centralnih i lokalnih vlasti.

Iako su zakoni o javnim nabavkama dobri, njihova primjena je slaba, a praćenje i izvještavanje o finansijskim performansama i investicionim planovima javnih preduzeća ne postoji.

U ovom dokumentu autori MMF-a zaključuju da izbor prioritetnih infrastrukturnih projekata treba zaštititi od političkih uticaja.

Ipak, od 2007. godine primjetno je ubrzanje javnih investicija u regionu uglavnom podstaknuto međunarodnim inicijativama. Uprkos tome, stanje javne infrastrukture je jadno, a kvalitet je daleko ispod EU prosjeka. To se odnosi prije svega na puteve i željeznice u koje dugo nije ulagano, dok sve zemlje, osim Srbije i BiH, imaju probleme sa snabdijevanjem električnom energijom.

Ističe se da je u energetskom sektoru jaz neravnomjerniji.

“Albanija, Kosovo, Crna Gora i Makedonija pate zbog nestabilnog snabdijevanja energijom i česti su prekidi, zajedno s velikim distribucijskim gubicima zbog zastarjelih i elektrana s niskim kapacitetom”

Prosječno trajanje prekida u snabdijevanju strujom u 2016. godini iznosilo je oko 97 sati u Albaniji, 62 sati na Kosovu, 27 sati u Crnoj Gori i 5,6 sati u Makedoniji a prosječni broj prekida po kupcu godišnje bio je oko 43 puta u Albaniji, 35 puta na Kosovu, 20 puta u Crnoj Gori i 13 puta u Makedoniji. U pitanju je znatno iznad prosjeka EU, koji iznosi oko dva sata i jedanput.

“Prosječni gubici u distribuciji u Albaniji, Makedoniji, Crnoj Gori i Srbiji bili su znatno veći nego u novim članicama EU”, dodaje se u izvještaju.

Sveukupno, indeks infrastrukture pokazuje da je Zapadni Balkan na 50 odsto nižem nivou od EU. Tu najbolje stoji Srbija čija infrastruktura je na 30 odsto ispod EU prosjeka, dok je najgora Albanija, koja je 70 odsto ispod prosjeka EU.

Čak i u poređenju sa centralnoevropskim i baltičkim zemljama, države ZB zaostaju. Sa sadašnjim nivoima ulaganja ovaj jaz neće biti zatvoren.

Tokom prethodnih 15 godina zemlje Zapadnog Balkana u prosjeku su ulagale u infrastrukturu šest odsto BDP-a godišnje. Međutim prosjek može da zavara jer je Srbija na samom dnu u regionu po ulaganju od svega tri odsto BDP-a godišnje.

S druge strane, BiH ulaže osam odsto BDP-a godišnje u gradnju infrastrukture. I mada u prosjeku region ulaže više od EU ili CIE zemalja, Srbija investira u infrastrukturu manje nego EU zemlje (3,5 odsto BDP-a) ili CIE (tri do pet odsto BDP-a).

I mada su na nivou cijelog regiona za 15 godina zemlje ZB udvostručile vrijednost kapitalnih objekata, sa ovim stopama ulaganja trebalo bi im 33 godine samo da dostignu sadašnji nivo kapitalnih objekata EU.

Pri tome visina ulaganja je ograničena visokim javnim dugom zemalja u regionu. Neke zemlje nemaju s tim problem, kao na primer BiH i Makedonija, ali Srbija, Albanija i Crna Gora su iznad 65 odsto odnosa javnog duga i BDP-a, što ih prema metodologiji MMF-a čini ranjivim zemljama. Ovo čini Srbiju zemljom koja ima veliki infrastrukturni jaz, ali istovremeno i na gornjoj granici po visini javnog duga.

„Ove zemlje će imati teškoće u finansiranju dodatnih infrastrukturnih projekata bez fiskalnog prilagođavanja“, navodi se u papiru MMF-a.

Na strani finansiranja ovih projekata javlja se pitanje u kojoj mjeri se mogu finansirati iz domaćih izvora, a u kojoj mjeri zaduživanjem ili čak koncesijama (odnosno javno-privatnim partnerstvom).

MMF zaključuje da domaća štednja i slab bankarski sektor nijesu sposobni da obezbijede sredstva za skupe infrastrukturne projekte i da su bolji izvor finansiranja spoljno zaduživanje naravno uz rizike kao što je kamatni i valutni rizik.

Oni ističu da je najbolje rješenje korišćenje sredstava međunarodnih finansijskih institucija.