Marks i Jugoslavija: Posljednji izlaz socijalizma bio je nacionalizam

Piše: Dragoslav Dedović, Deutsche Welle 

U bivšoj Jugoslaviji su bile prevedene sve knjige Karla Marxa. Malo tko ih je pročitao. Ja jesam. Studiranje u Sarajevu je osamdesetih uključivalo i četiri semestra marksističke filozofije.
Možda bi mi trierski filozof lavovske grive bio bliži kao čovjek da sam znao da je kao student u Bonnu jednom bio uhapšen zbog galame u pijanom stanju, te da su ga vlasti progonile jer je „nosio sablju”. Je li sablja bila karnevalski rekvizit ili prvi znak namjere da se podigne svjetska revolucija, nije zabilježeno.

Marx je bio u stalnoj novčanoj stisci, strog čovjek, nije mu bilo strano ni da se „zabavlja” sa služavkama, a u ponekom privatnom pismu omakle bi mu se formulacije koje bi danas važile kao antisemitske i rasističke.

Prgavost takve vrste koje podsjeća na nama omiljene hajduke učinila bi autora „Kapitala” na prostorima južno od Save i Dunava manje apstraktnim. No, jugoslavenski komunisti nisu imali baš izraženi instinkt za atraktivne propagandne narative.

To je valjda zato što su u prosjeku, čini mi se, slabo razumijevali Marxa. To su prepuštali teoretičaru samoupravljanja Kardelju i prigodnim brošurama koje nitko nije čitao. Socijalizam je bio najviši stupanj pretkomunističkog društva, priprema za ulazak u raj. Taj raj je označavan frazom „svjetla budućnost”. I to je bilo to.

Što sam više tada čitao Marxa, to mi je čudnije izgledao socijalizam oko mene. Nije li on predvidio revoluciju u najrazvijenijim zemljama, a ne u polufeudalnoj Kini, seljačkoj Rusiji i zaostaloj Jugoslaviji? Nije li Trocki bio u pravu kada je inzistirao na nemogućnosti revolucije samo u jednoj zemlji? Ili svijet ili ništa! To što ga je stigao Staljinov planinarski cepin u Meksiku pokazalo je da boljševicima pod Staljinom nije važno koja je teorija najbolja nego čija je ruka najduža. Broj divizija, dakle, postaje odlučujući socijalistički argument za istočne zemlje koje se pozivaju na marksizam.

Uzalud su ljevičari okupljeni posle Drugog svjetskog rata oko Frankfurtske škole upozoravali da su Sovjeti uspostavili državni kapitalizam plus diktaturu partije, a ne proletarijata.

Jugoslavija je od 1948. bila jedinstveni marksistički eksperiment koji je tražio odgovor na pitanje koliko slobode podnosi jednopartijski sustav, koliko samoupravljanja može osigurati pravednu preraspodjelu i ekonomsku racionalnost, te do koje mjere se jedan socijalizam može nasloniti na Zapad.

Praksisovci su na Korčulanskoj ljetnoj školi od početka šezdesetih sve do njenog ukidanja 1974. iskušavali granice slobode do koje je spreman ići samoupravni socijalizam. Tamo su išli svi lijevi teoretičari koji su me zaista zanimali – Marcuse, Habermas, Bloch, Fromm, Kosik… Njihove knjige punile su knjižare. Zapadnoeuropska lijeva misao je bila potpuno dostupna. Blochova utopijska mistika bila je skoro pjesnički salivena u debele knjige. Henri Lefebvre je objasnio Preživljavanje kapitalizma.

Na prvoj godini studija početkom osamdesetih imao sam nekoliko knjiga kao obaveznu lektiru. Čitao sam ih među prohladnim zidinama austrougarske Vijećnice, koja je svojim pseudomaurskim stilom više spadala u Andaluziju nego u Bosnu. Iz teorije komunikacija valjalo je prostudirati „Dijalektiku prosvjetiteljstva” Adorna i Horkheimera, McLuhanovu „Gutenbergovu galaksiju” – sve same magične knjige poprilično udaljene od lenjinizma.

A profesor marksizma Gajo Sekulić, jednoznačno naslonjen na teze humanističkog marksizma i Korčulanske ljetne škole, poticao nas je da čitamo i razmišljamo bez tabua. Moj seminarski rad o knjizi razgovora koju je Enzensberger vodio s Marcuceom bio je do te mjere „anarho-liberalan” da je Gajo pokazao „sporna mjesta” ne izgovarajući ni riječ, podigao obrve, odmahnuo glavom i – dao mi desetku.

Jugoslavija dakle nije bila klasična boljševička zemlja s fazama staljinističke paranoje, Hruščovljevog cipelarenja po Ujedinjenim narodima i Brežnjevljevog vječnog zastoja uz parolu – naprijed. Bila je nešto drugo. Ili, rječnikom Nesvrstanih, bila je nešto treće.

U zapadnom dijelu kontinenta takva percepcija jedva da je postojala. Za malobrojne lijeve intelektualce je doduše „treći put” predstavljao nadu da između američkog kapitalizma i sovjetskog tvrdog socijalizma postoji prostor slobode koja je primarno socijalna.

Za većinu ostalih u Njemačkoj to su bili Jadran, Tito i ćevapčići. Nešto kao simpatičnija Rusija. Kada me je jedan njemački gospodin – bilo je to sredinom devedesetih – vidjevši da u antikvarnici listam knjigu Waltera Benjamina, počeo objašnjavati o kakvoj knjizi se radi, rekao sam mu da sam je pročitao još u Jugoslaviji. Začudio se. Zar to nije bilo zabranjeno? Ne, bilo je zabranjeno u DDR-u, kod nas je to bila obavezna lektira, odgovorio sam. Čuđenje je postalo skoro nevjerica.

Marx je jugoslavenskim misliocima počeo nuditi korisnu aparaturu za analizu društvene stvarnosti tek kada je Jugoslavija iz agrarne zemlje prerasla u industrijsku naciju – šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih. Radništvo kao čudotvorni subjekt koji nema ništa izgubiti osim svojih okova, pa će oslobađajući sebe, osloboditi cijelo društvo, nastalo je kao bitan društveni sloj tek u socijalizmu. Po Marxovoj teoriji radnici bi trebali stvoriti socijalizam. U Jugoslaviji je socijalizam stvorio radnike.

Sredinom osamdesetih prevedene su i knjige koje su primijenjenom marksizmu fundamentalno osporavale mogućnost demokratske transformacije. Među bezbrojnim knjigama koje su izgorjele u mom bosanskom stanu u ratu nalazila su se i tri sveska „Glavni tokovi marksizma” poljskog disidenta Leszeka Kolakowskog. Napisao ih je u Britaniji. Sjećam se da je on Frankfurtsku školu nazvao „pseudomarsističkim pravcem u mišljenju”. Za Kolakowskog koji je bio dugo suočen sa sovjetskom verzijom učenja to represivno tumačenje je jedino predstavljalo original. Sada, kada zamislim „Glavne tokove marksizma” kako gore u mom bosanskom stanu, ta lomača mi izgleda poput ostvarenja glavnih teza zapaljenih svezaka – bizarno jedinstvo teorije i prakse.

Emancipacija radništva je u jugoslavenskim federalnim prilikama značila i nacionalnu emancipaciju. Potom i retrogradne procese. Preusmjeravanje klasičnih konflikata preraspodjele na nacionalne šine, etnizacija svakog sukoba, to je očito bio posljednji kukavički recept jugoslavenskih komunista uplašenih raspadom prijetećeg ali na neki način ideološki rođačkog Istoka i ciničnim izmicanjem pobjedonosnog Zapada (riješite vaše probleme sami, u prijevodu, dođite opet kad budete mrtvi).

Ispostavilo se da je proročanstvo bivšeg komunističkog talibana a potom političkog robijaša i disidenta Milovana Đilasa točno: posljednji izlaz socijalizma bit će nacionalizam.

U jugoslavenskoj katastrofi klasna solidarnost je potpuno zakazala – radnici su većinski regrutirani na svim stranama protiv istih takvih radnika. I ubijali su jedni druge. Tako su pripremili pobjedonosan pohod ratnih i tranzicijskih profitera, one nove skorojevićke buržoazije koja je njihovu društvenu imovinu prevela u svoje džepove, uvela neoliberalna pravila igre ukidajući gotovo sva radnička prava.

Tako se završila priča o Jugomarxu – čovjeku kojeg jugoslavenska radnička klasa nije na vrijeme razumjela, za razliku od šovinističkih vođa koji su govorili narodnim jezikom, a djelovali antinarodno. Ponegdje su u nacionalizaciji socijalnog nasljeđa prednjačile takozvane socijalističke partije, proistekle iz poraženog jugoslavenskog eksperimenta. One su izmislile kasnije omiljen recept post-jugoslavenskih elita – lijevo desničarenje. To je kada daješ žmigavac lijevo, a skreneš oštro desno. I tako voziš.

Radničku klasu kao i većinu srednje klase stigla je čuvena židovska kletva – dabogda imao pa nemao.

Marxova rodna kuća u Trieru je sada brend za kineske turiste. Jedan dio Njemačke se Marxa rado sjeća, a drugi se ljuti, optužujući ga za žrtve staljinizma. Kinezi Trieru poklanjaju Marxov spomenik, a na Balkanu grade putove i mostove, tražeći novi „Put svile” do Zapada. Budući menadžeri međunarodnih koncerna na elitnim svjetskim sveučilištima proučavaju Marxa kako bi shvatili bit kapitalizma. Jugomarx je ostao nedorečena, ali povijesno neslavno potrošena verzija lijeve misli koja je trapavo pokušavala znanstveno zasnovati i ovdašnju potragu za boljim svijetom.

Marx se u svim bogatijim društvima koja su socijaldemokratizirala svoje temelje ipak dobro drži. S druge strane on zajedno s pop-Isusom marksizma, Che Guevarom, još uvijek predstavlja nadu brojnih ljudi „trećeg svijeta” oboljjelih od siromaštva i beznađa. Time je poprilično vitalan za dvjestogodišnjaka. Samo, slabo zalazi u krajeve u kojima su ga do nedavno nosili na zastavama.