Zašto obožavaoci Putina ne traže posao u Rusiji, nego u SAD

Na ulici, u tramvaju, u kafiću stalno čujete žalbe da Hrvatska nema vođu, lidera, da nema čovjeka “koji bi poveo”. Da nema nikoga ko bi poput Putina s ironičnim smješkom rekao Amerikancima, Njemcima i ostalim Francuzima gdje je njihovo mjesto, piše u autorskom tekstu za Index.hr Branimir Vidmarović.

Putin je uspješno stvorio privid zaštitnika tradicionalnih vrijednosti, Crkve, vjere i porodice. Nakon Pussy Riot incidenta odobrio je zakon o zaštiti osjećaja vjernika zbog kojeg vas de facto mogu staviti pod istragu ako u majici Iron Maidena slučajno nabasate na vjernika te mu pokvarite raspoloženje prije liturgije.

Prije tri godine pod istragom se našao jedan ateista koji je u burnoj raspravi na ruskoj socijalnoj mreži VKontakte više puta rekao da Boga nema. Na kraju je pušten, ali apsurd ostaje zapisan u analima. Zatim je Putin podržao zakon o dekriminalizaciji porodičnog nasilja. Za lagano “odgojno” lupanje supružnika koje ostavlja isključivo natečenost i masnice sada se plaća tek novčana kazna.

Na makro nivou, Putinova politika i raspodjela resursa takođe su živi arhetip hrvatskog sna u kojem se s jednim više-manje funkcionirajućim resursom (energenti – Rusija i turizam – Hrvatska) bez prevelikog truda može ostati aktivan i značajan na regionalnoj i međunarodnoj sceni. Pritom Putin obilno nagrađuje “svoje”. Gotovo svi visoki zvaničnici smjestili su svoju djecu na jako dobre položaje u Sberbanku, VTB-u, Gaspromu, Rostelekomu i drugim državnim i privatno-javnim kompanijama. Javni konkurs su izvor bogaćenja i dijele se samo svojima; sve to je hrvatskoj duši tako blisko, razumljivo i toplo.

Opčinjenost Putinom korelira i s mitovima o ruskom tržištu prepunom prilika i novca. Svako je barem jednom u životu čuo od nekoga u birtiji o nekome ko je ’92. u Rusiji prodavao klompe i motike i zaradio milijarde. Vremena su se promijenila i tržište je drugačije, ali hrvatska želja za lakom zaradom kreira vlastitu realnost. Do današnjeg dana na spomen Rusije mnogima uz riječi “O, pa oni imaju brdo para od nafte i ne znaju gdje će s njima!” počinje podrhtavati usnica.

No ruskog nositelja brda para više zanima dobijanje stalnog boravka i investicija u zemljama razvijenog i regulisanog tržišta. Fenomen odobravanja politike ruskog predsjednika i istovremeno života na “mrskom i degradirajućem” zapadu nije sociološki ili politikološki obrađen, ali se uklapa u postojeće modele ponašanja. Putin je uspješno distancirao sebe od vlade i činovnika pa se sve pravne neugodnosti, reketarenja, podmićivanja ili zakonodavni apsurdi asociraju s “lošim boljarima”, ali ne i s “dobrim carem” koji jednostavno ne zna da mu dvorski činovnici podmeću.

Korišćenje blagodati razvijenog tržišta ruski ili hrvatski čovjek doživljava kao nešto apsolutno normalno, ali i kao nešto što bi postojalo i u njihovoj zemlji da nije mrskih unutrašnjih i spoljnih mrzitelja koji danonoćno rade protiv njihovih zemalja. Zato je na nesvjesnom nivou Putin svojevrsni oslobodilac koji će kad-tad poraziti degutantne i zle Mej, Makrona, Junkera ili Merkel. A pritom naravno sačuvati tržišne pogodnosti. Jer imamo na to pravo, puno smo se u istoriji napatili. Sličnom, ali dakako ekstremnijom logikom bili su vođeni i pripadnici ISIL-a koji su maštali preokrenuti religijsko-vrednosnu sliku svijeta, a pritom zadržati internet, Amazon i iPhone.