Šta koči privatizaciju velikih kompanija u Srbiji

Pokušaji privatizacije ekonomskih giganata u Srbiji, poput Komercijalne banke, “Telekoma Srbija” ili RTB “Bor”, provlače se već godinama, a u pojedinim slučajevima i više od decenije. Da li su i koliko politički razlozi kočnica ovih, nikad završenih, privatizacija objašnjava za “Blic” saradnik Bečkog instituta za međunarodne ekonomske studije Vladimir Gligorov.

Ove tri velike državne kompanije, svaka u različitoj oblasti privrede, pod lupom su političke, a i šire, javnosti dugi niz godina. “Telekom Srbija” je, kao izuzetak, država već prodavala, pa poslije nekog vremena ponovo vratila pod svoju kapu. Komercijalna banka je, prema dogovoru sa međunarodnim finansijskim institucijama, već trebalo da bude privatizovana, dok za RTB “Bor“ država trenutno traži strateškog partnera.

Gligorov naglašava da su razlozi koji “koče” privatizaciju uvijek politički, ali da se razlikuju od kompanije do kompanije. Tako je kod “Telekoma”, kako on navodi, ispalo da je politički jeftinije smanjiti javnu potrošnju, a ne prodati javnu imovinu.

“Ako vlasti mogu da smanje plate i penzije kako bi finansirale javne dugove, ukoliko je dakle politički jeftinije smanjiti javnu potrošnju, a ne prodati javnu imovinu, kao što je bio slučaj, onda će politički pritisak da se ne privatizuje biti veći, a eventualne političke koristi neće biti”, navodi Gligorov.

Kada se radi o Komercijalnoj banci, on ističe da je svakoj vlasti uvijek korisno da ima banku.

“Tako da su politički interesi na strani očuvanja tog vlasništva. Politički razlozi su i tu najvažniji kao i u svim drugim slučajevima. Uz to, banke ne mogu naročito dobro da posluju u privredi koja je uglavnom u recesiji već gotovo jednu deceniju. Tako da vjerovatno ne postoji neki naročito veliki privatni interes da se u tu banku ulaže”, kaže Gligorov.

S druge strane, kod RTB “Bor” je situacija nešto drugačija.

“Kako je riječ o rudniku i o industriji zasnovanoj na njemu, tu je gotovo uvijek bolje da postoji neko javno i privatno partnerstvo, jer su rizici i njihova volatilnost značajno veliki. Tako da je državna finansijska podrška gotovo neizbježna, usljed čega je dobro da komercijalni i stabilizacioni interesi budu veoma jasno definisani u ugovoru između države i privatnih partnera”, naglašava sagovornik Blica.

Na pitanje zašto je posljednjih godina ponovo aktuelna prodaja “Telekoma”, Gligorov kaže da se to dešava više po inerciji.

“Stvari bi se mogle promijeniti ukoliko bi se ili dobila zaista povoljna ponuda ili ako bi prodaja Telekoma bila dio sveobuhvatnijeg programa reformi. Ovo drugo bi vjerovatno pretpostavljalo promjenu stranke na vlasti. I jedno i drugo je malo vjerovatno u dogledno vrijeme”, smatra Gligorov.

On smatra da je privatizacija ove kompanije dobra ideja.

“Nema razloga zašto bi se država bavila tom vrstom aktivnosti. Novac koji je uložen u Telekom mogao bi biti uložen u aktivnosti za koje ne postoji privatni interes. U razvoj, kako se to kaže, umjesto što se za tu svrhu uzimaju krediti. Međutim, potrebno je da postoji razvojna strategija i efikasna administracija, a ni jedno ni drugo trenutno ne postoji, navodi Gligorov.

Kako je objasnio, dva su osnovna razloga zašto prethodni pokušaji privatizacije ove kompanije nijesu uspjeli.

“Prvi jeste taj što nije postignuta očekivana cijena. Poslije 2008. teško je bilo dobiti ponudu koja bi odgovarala pretpostavljenoj vrijednosti kompanije. Izgledi srpske privrede nijesu bili optimistički, svakako ne kao u vrijeme prije 2008. godine. Drugi razlog jeste jak pritisak javnosti. Privatizacije su generalno bile nepopularne poslije 2008. zbog raširene predstave o korupciji i zbog toga što se u njima vidio jedan od razloga rđavih privrednih kretanja koja su uslijedila. Posebno je vlada bila neuspješna u objašnjavanju zašto se prodaje kompanija koja ostvaruje dobit – ističe Gligorov, i dodaje da je tada stvoren utisak da tu nijesu čista posla, pa je jedino visoka cijena mogla da bude adekvatan odgovor.

“A nju nije bilo moguće postići u privredi koja je bila, ili se očekivalo da će biti u recesiji”, zaključuje on.

Vlastima je uvijek korisno da imaju banku

Ista tema, ali malo drugačiji motivi stoje iza dugogodišnje najave izlaska države iz vlasništva u Komercijalnoj banci.

“Opet su tu dva osnovna razloga. Jedan jeste da obaveze prema međunarodnim finansijskim ustanovama nijesu obavezujuće u istoj mjeri kao recimo one vezane za uravnoteženje budžeta. To su više preporuke nego uslovi. Eventualno ne izvršavanje ne povlači, recimo, nemogućnost da se povlače krediti Svjetske banke. Drugi razlog jeste da je vlastima uvijek korisno da imaju banku. Tako da su politički interesi na strani očuvanja tog vlasništva”, smatra Gligorov.

On se, inače, zalaže za privatizaciju banaka.

“Više je razloga zašto nije potrebno da banke budu u javnom vlasništvu. Važniji je taj što je finansijski sektor uglavnom privatizovan, tako da banka u javnom vlasništvu ne može, a da se ne ponaša kao da je u privatnom. Usljed čega nema neke posebne koristi od javnog vlasništva koje ne donosi neku javnu korist. Manje važan je taj što politički uticaj u bankarskim poslovima najčešće nije poželjan, a neizbježan je ako je banka u državnom vlasništvu”, kaže sagovornik.

Prema njegovom mišljenju, prodaja RTB “Bor” je bolja opcija za ovo preduzeće ukoliko se zauzme stav da se država neće miješati i ako ta privatna kompanija eventualno propadne.