Šta je inicijalna javna ponuda

Često čujemo da neka kompanija, prilikom izlaska na berzu, održava inicijalnu javnu ponudu.

Šta to praktično znači, objasnili su nam iz Beogradske berze:

Preduzeće može pribavljati dodatni kapital preko mehanizma primarnog tržišta. Prvo emitovanje akcija se naziva inicijalna javna ponuda (initial public offering – IPO).

Inicijalnom javnom ponudom smatra se transakcija putem koje preduzeće iz nekog od zatvorenih oblika prelazi u javno otvoreno akcionarsko društvo. Postupkom IPO-a vrši se korporatizacija kapitala preduzeća, čime se kapital izražava kroz broj i vrijednost akcija.

Inicijalna javna ponuda akcija se u velikom broju slučajeva vrši putem takozvanog potpisivanja emisije (underwriting). Investiciona banka ili broker koji potpisuje emisiju obavezuje se na otkup akcije od izdavaoca po dogovorenoj cijeni, da bi ih zatim prodala ostvarujući zaradu na razlici u cijeni, ili se, pak, obavezuje da će otkupiti sve akcije neprodate investitorima na tržištu.

Druga mogućnost je izbor agenta emisije čiji je zadatak što bolja promocija atraktivnosti ulaganja u akcije kompanije koja “izlazi u javnost” svojim akcijama u cilju što bolje prodaje, ali bez obaveza otkupa bilo kojeg neprodatog dijela emitovanih akcija.

Često se dešava da investiciona banka-potpisnik sama ne želi ili ne može da preuzme cijeli rizik emitovanja i prodaje akcije. Iz tog razloga, odlučuju se da redukuju rizik formiranjem takozvanog sindikata potpisnika, koji predstavlja grupu investicionih bankara i brokera (underwritera) koji učestvuju u prodaji emisije, a koji je vođen od strane jednog potpisnika – lidera sindikata.

Proces IPO-a počinje odlukom o vrsti ponude koja će biti upućena investicionoj javnosti. Preduzeće se obično prethodno konsultuje sa investicionim bankama i brokerima da utvrdi optimalnu vrstu i strukturu ponude akcija i njene distribucije.

Prednosti IPO

Male porodične ili ortačke kompanije često se u svom razvojnom ciklusu susrijeću sa potrebom prikupljanja novih sredstava za potrebe istraživanja i razvoja, osvajanja novih proizvoda i tržišta, širenje proizvodnje i kupovinu nove opreme, izmirenje postojeće zaduženosti, diversifikovanje poslovanja kompanije ili čak – akvizicije.

Osnovno pitanje na koje u postupku analize izvora novca i kapitala za ove potrebe vlasnici kompanije treba da odgovore jeste:

• koja je cijena takvog novca i/ili kapitala?
• ima li u tom postupku alternativa koje se razlikuju po cijeni?
• da li jeftinije alternative nose sa sobom skrivene mane?
• da li mane mogu biti pretvorene u prednosti?

Dodatni kapital koji je kompanija prikupila putem inicijalne javne ponude povećava neto vrijednost kompanije. Sa ovim dodatnim kapitalom, kompanija gradi novu finansijsku poziciju na osnovu koje može prikupljati ili pozajmljivati nova sredstva, često po povoljnijim uslovima.

Inicijalna javna ponuda nedvosmisleno podrazumijeva promjenu dosadašnje vlasničke strukture kompanije. Postojeći vlasnici će njome dobiti nove suvlasnike, često anonimne. Njihov motiv kupovine proizlazi iz prepoznavanja kompanije, njenih proizvoda (ili usluga), njenog tržišta i imidža kao profitne alternative. Njihov motiv nije preuzimanje kompanije već učešće u profitu. Čak i da je motiv preuzimanje, ono nije izvodljivo jer postojeći vlasnici kontrolišu sa svojim investicionim savjetnicima udio vlasništva koji se nudi investitorima.

Ulazak novih vlasnika samo na prvi pogled može postojećim vlasnicima predstavljati osnovni problem vezan uz inicijalnu javnu ponudu i tržišno prikupljanje kapitala. Međutim, ono što postojeće vlasnike demantuje u takvom pristupu jeste rast prihoda i profita iz novih investicija generisanih kapitalom novih suvlasnika.

Zato osnovno pitanje na koje postojeći vlasnici kompanija treba da odgovore jeste:

• Da li odricanje od dijela vlasništva nad kompanijom generiše veći profit od postojećeg?