Šta se dešava kad država bankrotira

Stanje u kojem je sada Argentina, a u kojem je prije deset godina bila Grčka, aktuelizovalo je pitanje bankrota države.

Mnogi se pitaju šta to zapravo znači, šta se dešava nakon toga i da li je to “raspad sistema”

Bankrot države je stanje kada ona nije više u stanju da plaća svoje obaveze, prije svega dugove, za šta joj je potrebna pomoć i postojećih ali i budućih kreditora.

Posljedice bankrota državne kase su bolne za cijelo stanovništvo jer slijedi snažan pad životnog standarda zbog nezaposlenosti i inflacije, gubitak ušteđevine i slabljenje valute.

Država ne bankrotira u klasičnom smislu te riječi, već jednostavno objavi platnu nesposobnost. To znači da su kreditne linije porušene, dakle, da država ne može dobiti kredite za servisiranje postojećih kamata i otplatu glavnice.

Država u bankrotu objavljuje da ne može više da isplaćuje penzije i plate javnom i državnom sektoru. Iskustva govore da tada javne usluge postaju mnogo lošije i da neminovno prijete socijalni nemiri.

Rezultat okolnosti koje nose zajednički naziv “bankrot države” je ogroman rast nezaposlenosti i radikalno smanjenje kupovne moći, sve u cilju sprječavanja daljeg rasta duga.

Država, da bi spriječila bankrot, obično pribegne štampanju novca bez pokrića, osim u slučaju kada ima dugove vezane za deviznu klauzulu koje ne može da isplati, pa građani izgube dko kapitala koji je vezan za novac, dionice ili nekretnine.

Bankrot države znači i udar na štednju u bankama, a građani to unaprijed “osjete” – između ostalog, redovima ispred banaka.

Bankrot države ne znači automatski njenu likvidaciju. I poslije bankrota država (obično) postoji – iako, na primjer, još nije razrešena dilema da li je SFRJ propala zato što je bankrotirala, ili je bankrotirala zato što je propala.

Dug

Mnogi postavljaju pitanje šta se dešava sa dugom zemlje. Uglavnom, zemlja ne ignoriše dugove koje je napravila, već pravi dogovor. tj. plan refinansiranja dugova. Primjer: Glavni kreditori Grčke, EU i MMF su napravili plan spašavanja koji je podrazumijevao oštru kontrolu potrošnje svakog državnog novčića, kako bi se država izvukla iz bankrotstva.

Država sebi ne može da dozvoli da izgubi svaki trag kredibiliteta kod međunarodnih kreditora, već pokušava da nađe način da restruktuira dug, ali se neminovno desi i otpis dijela duga.

No, do “zapljene” državne imovine od strane međunarodnih kreditora ne može doći, jer ne postoje pravni mehanizmi za takve odluke. Dakle, rješenja moraju biti politička, a ne pravna.

Država koja bankrotira sama promišlja šta da napravi sa svojom imovinom da lakše otplati dug, odnosno, hoće li imovinu prodati ili je zamijeniti za dug s bankama i slično.

Niko ne može državi oduzeti preduzeća ili banke koje posjeduje, ali je povjerenici, na primer MMF, mogu ‘stand-by’ aranžmanima prisiliti na prodaju kojom će dobiti novac za plaćanje dijela duga.

(Za tekst je korišćen materijal beogradskog dnevnika Blic)