Tajna niskih kirija u Beču: Socijalno stanovanje pod kontrolom gradskih vlasti
Prijestonica umjerenih stanarina, kako Beč ponekad zovu, već gotovo sto godina razvija model stanovanja koji je izuzetak u Evropi.
Kako je moguće da jedna od najskupljih metropola na kontinentu ima tako povoljne cijene najma stanova? Bečki recept, koji se zasniva na gradskoj intervenciji na tržištu stanovanja, bez sumnje intrigira.
“Ključ je u tome što naše tržište nije u potpunosti u rukama privatnog sektora”, kaže Karin Ramser, direktorika Wiener Wohnena, gradskog ‘stanodavca’.
Beč ima 1,8 miliona stanovnika, a njih 60 odsto živi u unajmljenim stanovima u vlasništvu grada ili preduzeća koja promovišu javni interes. A u tom slučaju takva ‘konkurencija’ i privatne stanodavce sprječava da dižu cijene.
To znači da je prosječna cijena najma 9,6 eura po metru kvadratnom, u porešenju s Parizom i Londonom gdje ona iznosi 26 eura, Barselonom sa 17 i Pragom s 13 eura po ‘kvadratu’.
Ne čudi stoga što su u Beču ukupno 80 odsto stanovnika stanodavci.
“Pitam se kako ljudi mogu da žive u drugim gradovima”, kaže 72-godišnji Wolfram Mak, ponosan što živi u “najstarijoj komunalnoj zajednici” na svijetu. Stan od 90 m2 mjesečno plata nevjerovatnih 300 eura. To je cijena koja je čak dvostruko niža i od one u socijalnim stanovima (6,5 eura po kvadratu). Mak je takvu tarifu ‘zaslužio’ time što već decenijama živi u istom stanu.
“Moja baka se doselila u Beč 1923. godine, ja sam rođen ovdje, a i moja kći tu živi”, kaže Mak koji se iz svog ‘sela’, 15 minuta hoda od centra, ne bi odselio ni za šta na svijetu.
Ti kompleksi zaslužni su i za ledendu o “crvenom Beču”, utemeljenu na ambicioznom programu stanovanja za radničku klasu ustanovljenu između dva svjetska rata, od 1923. do 1934, kada su gradske vlasti izgradile 60.000 stanova i Beč pretvorile u laboratoriju socijalnog stanovanja.
Austrijskim glavnim gradom od 1918. upravljaju socijaldemokrate (uz izuzetak nacističkog razdoblja) i do danas nastavljaju tradiciju socijalnog stanovanja, kaže Yvonne Franz, profesorka na bečkom univerzitetu.
“Mnogi evropski gradovi vremenom su rasprodali svoj stambeni fond, smatrajući ga finansijskim teretom zbog troškova održavanja. U Beču je suprotno”, kaže Franc.
Jednom kad se useli, stanar u takvom stanu može da ostane doživotno nezavisno od toga koliko mu rastu prihodi. Najam čak može da se prenese u nasljedstvo.
EK je kritikovala takvu praksu smatrajući je kršenjem tržišnog nadmetanja na štetu privatnog sektora. Ali iz Beča su odgovorili da je riječ o politici koja promoviše socijalnu različitost, prenosi Poslovni dnevnik.
