Francuzi više od 200 godina brutalno podsjećaju vladare da ih nije pametno zanemarivati

Godinu i po nakon početka mandata, a tokom tog razdoblja čvrsto je zastupao svoje stavove, ali i nepunih mjesec dana nakon početka uličnih protesta širom zemlje, francuski predsjednik Emanuel Makron je u posebnoj televizijskoj poruci početkom ove sedmice najavio nekoliko poteza koji idu u suprotnom smjeru od dosad zacrtanog. Umjesto reformi i promjena koje će olakšati poziciju poslodavcima kako bi pokušao oživjeti anemičnu francusku ekonomiju, Makron je najavio da će s početkom godine rasti minimalna plata, da se neće obračunavati porezi i doprinosi na prekovremeni rad, kao i to da ipak neće uvoditi poreze za penzije niže od 2000 eura.

Navedeni potezi mogu se ocijeniti kao svojevrsna kapitulacija Makrona iako nije odustao od nekih svojih ranijih odluka (npr. ukidanja solidarnog poreza na bogatstvo za imovinu veću od 1,3 miliona eura).

U obraćanju Francuzima Macron je kazao da preuzima odgovornost za to što nije ranije odgovorio na nezavidnu situaciju u kojoj se nalazi dio stanovništva iz kojeg je u konačnom sredinom novembra izrastao pokret ‘žutih prsluka’ kao reakcija na rastuće troškove života.

U samo nekoliko sedmica, ‘žuti prsluci’ su iz manjih gradova i periferije Francuske stigli i do Pariza, a od mirnih protesta njihova je pobuna prerasla u ozbiljne nemire u kojima je poginulo nekoliko ljudi, povrijeđeno i uhapšeno njih nekoliko stotina, sve uz popratno uništavanje imovine i pariskih kulturnih dobara.

Okidač za pobunu bila je odluka francuskih vlasti o uvođenju novog poreza zbog kojeg bi poskupio benzin, a suočen s vrlo realnom mogućnošću da protesti i neredi nastave rasti – broj demonstranata širom Francuske procjenjivao se na više od sto hiljada – Makron je pokazao volju da posluša demonstrante, među kojima neki traže i njegovu ostavku, dok ga većina proziva kao ‘predsjednika bogataša’.

Četrdesetgodišnji predsjednik je, čini se, vrlo dobro naučio lekciju iz istorije Francuske koja obiluje raznim protestima, pobunama, neredima i revolucijama, a koje s vremena na vrijeme završavaju i obezglavljenim vlastodršcima.

Francuska revolucija iz 1789. samo je najpoznatija među njima i njen se uticaj osjetio puno dalje od Francuske, ali za lekciju o tome do kakvih posljedica može dovesti nezadovoljstvo među francuskim građanima nije potrebno ići tako daleko u istoriju.

Zadržimo li se tek na ovom i prošlom vijeku, pronalazimo brojne primjere u kojima su Francuzi svojim vladarima s ulica glasno i jasno poručivali da ih nije pametno zanemarivati i zaboravljati u politici. Prije nešto više od sto godina tako su se opasno zapjenili proizvođači šampanjca.

Francuska vlast je 1908. objavila odluku kojom je tačno određeno u kojim se regionima može proizvoditi prestižni pjenušac, a ta je odluka, kojom se izuzela jedna od tradicionalnih lokacija za proizvodnju šampanjca, stvorila dodatni pritisak među francuskim proizvođačima vina koji su se od početka vijeka mučili s lošim berbama zbog vremena i bolesti vinove loze. Kap je prelila čašu početkom 1911. godine sukobom među vinarima te nemirima i protestima u malim gradovima vinarske regije, zbog kojih su vlasti morale angažovati 40 hiljada vojnika kako bi se primirile strasti.

Cijeli tekst čitajte na tportalu