Ispovijest Balkanca koji je otišao u Dansku: “Ovdje imam četvorostruko veću platu za upola manje rada”
Njemačka je na Balkanu bila i ostala najčešći izbor za rad u inozemstvu, ali u posljednje vrijeme dopiru priče o ljudima s ovih prostora koji su uspjeh i sreću pronašli na drugim destinacijama.
Tako se Splitskom dnevniku iz Danske javio Splićanin Franko F. (46), koji je u kraljevinu otišao prije svega dvije sedmice.
“Hladno je, vlažno, sunce se rijetko vidi, ljudi nijesu baš pristupačni, ali opšti dojam odaje stabilno društvo i uređenu državu. Još se nijesam prihvatio učenja jezika, pa mi je zasad najveći problem previše slobodnog vremena. Počinjem raditi 1. februara, a posljednjih 10 godina mi je radni dan u prosjeku trajao 16 sati. Ovaj višak slobodnog vremena mi je svojevrsni šok. Ne znam šta da radim s njime i kako da ga ispunim”, kaže Franko.
No, i kada uskoro počne raditi u firmi za instalaciju ventilacionih i klima-sistema radni dan će mu biti upola kraći, a plata četverostruko veća od one koju je imao u Hrvatskoj.
Osim što je vodio većinu posla u firmi jednog privatnika, morao se baviti raznim obavezama koje mu nijesu bile u opisu radnog mjesta. Rijetke slobodne dane koje bi povremeno dobijao većim je djelom morao potrošiti na rješavanje papirologije i raznih dozvola. Bilo je godina kada uopšte ne bi dobio godišnji odmor, a u najboljim slučajevima “gazda” bi ga nagradio s 5-7 dana koje bi mogao provesti s porodicom.
“Iako mi je do radnog mjesta trebalo tri i po sata vožnje trajektom i kombijem, zbog prirode posla sam stalno noćio na ostrvu. Tako da su posljednjih deset godina djeca praktično odrastala bez mene, iako sam bio jako blizu. Sada sam hiljadama kilometara daleko od njih, ali paradoksalno je da je situacija ista kao i kad sam bio udaljen samo 50 kilometara. Umorila su me lažna obećanja da će se stvari promijeniti. Kada se osvrnem čudim se što sam toliko dugo trpio izrabljivanje. No, kao i većina Hrvata koji imaju djecu i kredit, nijesam mogao birati, morao sam čuvati posao, jer se novi teško nađe”, nastavlja Franko.
Kada se napokon odlučio na drastičnu promjenu, popričao je sa suprugom koja ga je podržala. Djeca su već odrasla pa su razumjela očevu odluku. Franko je potom obavio svu potrebnu papirologiju, kupio kartu za avion i odletio u Dansku. Za sada ne planira polagati temelje za život u kojem bi mu se naknadno pridružio ostatak porodice ali ne isključuje i tu mogućnost.
“Osim posla koji me je satirao psihički i fizički, najviše me iritirala cjelokupna situacija u državi. Ili je bolje da kažem u tragikomičnoj verziji države. Ponekad bih poželio instant lobotomiju, pa da ne razumijem ni slova od svega što pročitam u novinama i čujem na televiziji. Pokušao sam se distancirati od svega, ali od tolike količine laži, prevara i izdaja nemoguće je pobjeći. Možda me u Danskoj spašava nepoznavanje jezika, ali i bez toga razlika u životu je nemjerljiva. Na kraju krajeva ovdje sam došao kako bih zaradio, otplatio kredit i lakše školovao djecu. Pošteno ću raditi kao i cijelog života, a što je najvažnije – prvi put u životu ću biti i pošteno plaćen”, optimistično je Franko završio svoju emigrantsku ispovijest, piše Splitski dnevnik.
