Da li ćemo je nekad piti u Crnoj Gori: Starbucks – kafa cijele planete

Kafa – to dragocjeno pogonsko gorivo miliona ljudi širom svijeta. Kada se jednoj takvoj potrebi dodaju brendiranje, osluškivanje šta je ono što kupci žele i osjećaj poznatosti, dobijete, ukratko – Starbucks.

Šanse da ste boravili u inostranstvu i da nijeste nabasali na Starbucks veoma su male.

Njihov logo vrlo je prepoznatljiv – sirena sa dva repa, „pozajmljena“ od grčke mitologije, u bijeloj boji na zelenoj pozadini. Sirena kazuje to da je Starbucks nudi kafu iz različitih dijelova sveta, a u prvoj otvorenoj prodavnici u Sijetlu još se nalazi stari, originalni logo (sličan novom, samo sa crnom bojom umjesto zelene i sa nešto više retro dvorepom sirenom). Naziv je, inače, inspirisan istoimenim likom iz čuvenog „Mobi Dik“ romana Hermana Melvila.

Starbucks korporacija danas je najveći prodavac kafe u svijetu. Trenutno ima više od 23.000 kafeterija u preko 62 zemlje širom svijeta, pri čemu je nešto manje od 12.000 na područuju SAD. Prema podacima iz 2014, ona ima 191.000 zaposlenih, sa godišnjim prihodom (prema podacima od prošle godine) od 16.447 milijarde dolara.

Uskoro se otvara prvi Starbucks kafe u regionu, i to u Beogradu. O tome detaljnije možete čitati u posebnoj vijesti:

Prvi Starbucks cafe u Beogradu biće u tržnom centru “Rajićeva”

Kafa koja je osvojila planetu

Ovog svjetskog snabdjevača dragocjenim kofeinom osnovala su nekadašnja tri studenta Univerziteta u San Francisku – Džeri Boldvin, profesor engleskog jezika, Zev Sigl, profesor istorije i Gordon Bauker, pisac, piše Mojafirma.rs.

Njihov plan bio je da prodaju kafu visokog kvaliteta, skupa sa opremom za njeno prženje, a ono što ih je vodilo ka ideji otvaranja kafeterije bila je strast prema kafi.

Prva Starbucks kafeterija otvorena je 30. marta 1971. godine u Sijetlu, savezna država Vašington (SAD), gdje se i danas nalazi središte ove kompanije. U njoj se prodavala pržena kafa sve u narednih pet godina. Istini za volju, prodaja je u početku bila veoma slaba. Naime, tada je u Americi najpopularnija bila instant kafa, do te mjere da mnogi Amerikanci nijesu ni znali da postoji neka druga kafa osim te instant varijante.

Ubrzo je prodavnica premještena sa svoje prvobitne lokacije, a 1986. započela je i prodaja espresso kafe. Stvari se godinu dana kasnije drastično mijenjaju – Starbucks je od njegovih vlasnika otkupio Hauard Šulc i počeo da radi na proširivanju poslovanja. Već 1989. godine broj mjesta na kojima ste mogli da kupite Starbacks kafu iznosio je 46.

Zahvaljujući vrtoglavo brzoj popularnosti Starbucksa, Šulc je bio pod pritiskom da otvara još kafeterija što je prije moguće. Tako je do 1992. poslovalo ukupno 135 prodavnica kafe, sa godišnjim prihodom od oko 72 miliona dolara.

Te godine kompanija Starbucks našla se na berzi, gdje je njena vrijednost procijenjena na 271 milion dolara. Šulc je prodao 12 odsto kompanije za 25 miliona dolara kako bi povećao kapital i na taj način u naredne dvije godine udvostručio broj mjesta na kojima se ova kafa mogla kupiti.

Prva Starbacks kafeterija van Amerike otvorena je u Tokiju 1996. godine.

Sljedeći važan korak uslijedio je dvije godine kasnije, kada je Starbucks korporacija kupila Seattle Coffee Company iz Ujedinjenog Kraljevstva za 83 miliona dolara. Tada je promijenjen naziv 65 kafeterija ove kompanije i svi su preko noći postali Starbucks.

Isto se 2003. godine desilo i sa Torrefazione Italia i Seattle’s Best Coffee kompanijama, koje su kupljene i na taj način Starbucks je dobio još 150 dodatnih prodajnih mjesta u SAD. Četiri godine kasnije otvoren je i prvi Starbucks u Rusiji, a u novembru 2012. otkupljena je i uspješna Teavana kompanija za 620 miliona dolara.

Do 2013. Starbucks je postao prepoznat brend širom svijeta, sa fokusom na otvaranju novih prodajnih mjesta u zemljama Južne Azije i Južne Amerike. U te svrhe iste godine otvorene je prve Starbucks kafeterije u Vijetnamu i Kolumbiji.

U međuvremenu je proširena ponuda u nekim od Starbucksovih kafeterija, na vina i piva. Njih trenutno ima ukupno trideset. Od ideje širenja na razna tržišta se nije odustajalo: Starbucks je otvoren i u Kambodži, a zanimljivo je u Italiju stiže tek 2018. godine, u Milano.

Znajući italijansku strast prema njihovoj domaćoj kafi, onda nije iznenađujuće što još nijesu podlegli masovnoj popularnosti Starbucksa.

Ljudi, srce i timski duh

Priča o Starbucksu nije ispričana bez detaljnijeg uvida u njeno poslovanje. A ta priča dovodi nas do čovjeka koji je iz korjena promijenio njeno poslovanje – Hauarda Šulca.

Šulc kaže da su tajna njegovog uspjeha – ljudi. Ljudi iza pulta su ono što je izjednačeno sa samim brendom. Iako prvobitna ideja nije bio franšizni model poslovanja, već kompanijski, od početka je bilo jasno da se u obzir moraju uzimati vrijednosti koje važe u svakoj kulturi, a u samom centru takvih vrijednosti jesu – ljudi.

Već u veoma ranoj fazi stasavanja ove kompanije u planetarnog gorostasa, Šulc je uvidio povezanost između vrijednosti koje jedna firma ima iz perspektive akcionara i samih ljudi koji tu firmu čine. I to su principi od kojih se ne odstupa ni danas.

U prvim godinama Šulcovog vođenja kompanije zaživjela je jedna veoma važna praksa, a to je obraćanje pažnje na, korporacijskim rječnikom rečeno, „ljudski faktor“. I sam Šulc kaže da je to najpametniji i dugoročno najodrživiji plan poslovanja. On smatra da, ako ljudi bivaju povezani sa nekom kompanijom, neminovno dolazi do stvaranja emocionalne veze. Tako oni vremenom počinju da sanjaju njene snove i ulažu u njen prosperitet ne samo ono za šta su plaćeni, već i – svoje srce.

Šulc je, takođe, oduvijek vodio računa o timskom duhu unutar Starbucksa. Svim zaposlenima koji rade najmanje dvadeset sati nedjeljno bilo je obezbijeđeno osnovno zdravstveno osiguranje. Zatim je uvedena i posebna politika nagrađivanja – onima koji bi bili proglašeni najproduktivnijim radnicima dodijeljivane su akcije ove kompanije. Međutim, ova praksa nije najbolje dočekana od strane akcionara, zbog straha da bi vrijednosti akcija mogle opasti, pa zato nije ni zaživjela.

Kupci vode glavnu riječ

Osim pominjanih vrijednosti, u Starbucksu se pažljivo se radi i na osluškivanju potreba kupaca. Tako je ljeta 1994. godine u Kaliforniji primijećeno da mali broj kupaca posjećuje Starbucksove kafeterije. Logika je jednostavna – ljudi se ljeti radije opredeljuju za osvježavajuća pića, a ledena kafa još nije bila to što je danas.

Uprkos tome što je Šulc insistirao na ideji „čiste kafe“, ipak se došlo do koncepta koji je predstavljao kopromis od inicijalne ideje do onoga što kupci stvarno žele. Tako je u 550 prodavnica godinu dana kasnije u ponudi Starbucksa našao Frappucino.

Kupcima se ideja dopala i piće je veoma brzo postalo pravi prodajni hit – desetina ukupnog profita ove kompanije dolazila je od ovog napitka. Godinu dana kasnije, Starbucks je sklopio dugoročni dogovor sa Pepsijem o prodaji flaširanog Frappucina.

Još jedan bitan faktor ove priče o uspjehu Starbacksa jeste kreiranje identiteta brenda. Šulc je došao na ideju o kreiranju standarda uniformnosti, pa je tako veoma brzo svako prodajno mjesto imalo istovetan enterijer. Čak je i ukus kafe bio takav – prepoznatljiv. Ideja koja je stajala iza ovog poteza je sljedeća – da se svako u Starbacksu osjeća kao kod kuće, na domaćem terenu, bez obzira što se možda nalazi stotinama ili hiljadama kilometara daleko od svog doma.

Kupci su diktirali brojne trendove koje je Starbucks uveo, ne samo kod pomenutog Frappucina. U kafeterijama Starbucks-a mogla se čuti ista muzika, bez obzira na to gdje se prodajno mesto nalazilo. Tako su sa nekoliko različitih lokacija stizali izvještaji da kupci pitaju gdje mogu da kupuju CD-ove sa tom muzikom.

Nije se dugo čekalo na akciju i potpisan je ugovor sa Capital Recordsom. Prvi CD sa Starbucksovom kolekcijom džeza i bluza izdat je u martu 1995. godine, a prvog dana prodat je u više od 75.000 primjeraka. Kasnije je stvorena i sestrinska kompanija – Hear Music, koja je na godišnjem nivou izdavala kompilacije Blue Note i Blending the Blues.

O svojim liderskim sposobnostima Šulc je sam dovoljno rekao riečima: „Mnogi preduzetnici prave istu grešku. Kada se umore od delegiranja, okruže se lojalnim pomoćnicima. Plaše se da prepuste lidersku poziciju veoma pametnim i uspješnim ljudima.“

Upravo to što se nije plašio da uključuje ljude, širi posao i osluškuje šta je ono što kupci zaista žele, omogućilo je Hauardu Šulcu da bude na čelu brenda koji je danas na tronu kada je riječ o oblasti u kojoj posluje.

Ko zna – možda ova filozofija jednog dana stigne i u Crnu Goru i da na našem terenu okusimo sve čari Starbucksa.