Crna Gora i srednja klasa: Kako gubimo najznačajniji dio društva
Piše: Tanja Vujović
Pogled na naslov jedne dobre slike, koju, nezasluženo, ni ne okrznem pogledom, a godinama, decenijama je tu. Ili sa svim stvarima, koje nam pripadaju postajemo takvi. Nepravedno. Okupirani nekad nepoznatim mislima. Ušunjaju se kao lopov, kradom, naprave tajni prolaz i rovare, oduzimajući dio po dio spokoja, rušeći onu nadgradnju brižljivo građenu svih prohujalih godina.
Vraćam se slici, iz tog perioda, kada sam pripadala srednjoj klasi. Nižu se godine, decenije.
Ne postojimo, dakle.
Ne znam kada sam počela razmišljati o tome.
Da li iskliznućem sa tog srednjeg puta, koji nikada nije značio osrednjost? Dok u biti ostaješ isti, neprilagođen novim mjerilima, kojima je novac početak i kraj svega.
Ili prepoznavanjem ljubomorne misli na svoju mladost, upoređujući je? Sa ovom, kojom lutaju sadašnje generacije, zbog kojih je sve drugo drugi plan. Na čija pitanja nemaš odgovore, ili otvaraš sebi nova, misleći da li griješiš, jesi li dorastao roditeljskom zadatku. Preveliki jaz je napravljen. Tržni centri su odavno glavna mjesta srijetanja, a markirani komadi jedini kriterijum vrijednosti. Izvitoperena stvarnost darivanih gena.
Vjerujem i dalje, da se na ovom prostoru može bolje živjeti. Boreći se obrazovanjem, inteligentom, čestitošću, protiv svih uvezenih ikona novog doba.
Čovjek.
Snaga i moć.
Božanskim redom raspoređeni kako je oduvijek bilo na ovim prostorima, sačuvano u arhivama zdravog sjećanja, bez prava na opravdanje svoje izgubljenosti.
A možda i vi popijete kafu s prijateljem, koji sa istom ljubavlju čuva uramljenu kopiju Magritove slike (jer je svog Milunovića već odavno prodao da plati struju ili kupi frižider), kao što priča o lipi koja mu raste pod prozorom i stvara prijatni, često potrebni privid nepomjenjivosti kvaliteta života.
Sigurno znate ljude kod kojih ćete uvijek naći priče Isidore Sekulić ili Pešićev prevod Jesenjinovih strofa. Svakog dana možda pozdravite gospođu kod koje ste, kao srednjoškolac, išli na časove engleskog jezika, ili vam je otkrila tajnu Otelove tragične zablude. Sjetite se svog druga inžinjera, koji je prvi imao ploče Bili Holidej.
Njih ćete rijetko sresti u pozorištu, ne mogu doći do karte, a možda su vidjeli i bolju izvedbu.
Sa pravim građanima ćete teško podijeliti priču o partijskim prepucavanjima. Ako moraju da podnose teret ovog vremena, teško da će dozvoliti sebi da slobodno vrijeme sa prijateljima troše na jadikovanju i prepričavanju svog dnevnog trpljenja.
Sačuvajmo ove dragocjene ljude, jer ćemo u njihovom licu, a ne u blistavom staklu neke super moderne zgrade, često potražiti svoj lik i lik svog grada.
Uzgred, oni su estete, koji uživaju u izgledu evropski dizajniranih zdanja, isto kao što s ljubavlju i nostalgijom posmatraju muškatle u nekom oronulom prozoru zaboravljenog sokaka…
Da, u gradu ima mjesta za sve, a moji favoriti ne traže puno.
Oni uvijek daju.
Želite i Vi da pišete za Biznis tribinu portala Investitor? Pošaljite nam kratku biografiju i temu na [email protected]
