O Bukovici…

Piše: Tanja Vujović

Danas bih o ljubavi.

Onoj utkanoj od dalekih predaka, kao kod, za trajanje.

Sopstvenici smo deklaracije o ekoloskoj drzavi. Treća decenija. Kako se stidi sama sebe, nemoćna, okovana bezličnim paragrafima iz kojih ne moze, na neko bolje, zaslužnije mjesto. Uzaludno čekajući. Da se možda baš ovdje desi ta alhemija, pretakanje apsurda u iskon, oživljavanje života.

Bukovica.

Divna rijeka na padinama Durmitora. Čak iako izuzmem pristrasnost, (nemoguća misija) jer se radi o mjestu za koje su vezana ona prva ljeta u životu, bezbrižna i draga.

Bistra, brza, čista. Vesela. Sve do..

„Izvor Maljen u Gornjoj Bukovici vec je u eksploataciji; tamo je uradjena fabrika vode “Gorska” koja zaposljava petnaestak radnika i vec je nasla svoje mjesto na trzistu.“

Prije više godina. Vijest kojoj su prethodili tutnjava bagera, kamiona, rovokopača, pred kojom su nestajale vrbe, šuma.

Rijeka, kojoj su promijenili vjekovnu putanju. Stari mlin koji je radio do tih dana, kada su mu oduzeli ništa menje nego – vodu. Onu koja mu je omogućavala da živi.

Zahuktavali su se kamioni, krajolik se mijenjao, naočigled žitelja nicalo je veliko zdanje. Sa njim i obećanja. O poslu, dobrobiti, novom lakšem životu koji će udahnuti selu.

Netrazenom. Ali..

Počeo je neki novi život, kamioni su parali seosku tišinu, dragojena tečnost počela je svoj put. Oproštena je buka, beton, razrovana luka, navikli su se, uljuljkani obećanjima o boljem životu. O vodi koja će napojiti drugu stranu planete.

Mijenjali su se vlasnici, dolazli novi, s njima i obećanja.

I odjednom, taman kada su navikli na poneko mjesto čuvara, vozača, pomoćnog radnika, pomalo se odvikli od čobanstva, sve je prestalo. Ostala je gradjevina, napuštena, tužna u svoj toj ljepoti.

I rijeka. Odana i strpljiva u svojoj ljepoti. Skromna i nezahtjevna. Samo sa jednom željom, da bistra i slobodna nastavi vijugati između vrbaka.

I onda opet – sila. Potpomognuta onima kojima je nekim grešnim previdom dodijeljena kao stanište.

Da, “nema više, dosta si tekla, ništa od ljepote, moraš platiti bitisanje. Nama.

Cvile brzaci, bježe pred nakostriješenim bagerima. Dok se tamo negdje zaklinje u ljubav. Sve te paragrafe dobrobiti.

Odmjeravajući čije je roduljublje veće.

Srećom, Bukovica okuplja dobre ljude.

Vjerujem da će ovog puta uspjeti.