Nova finansijska kriza: Nećemo imati sreće kao 2008.

Poslovica kaže da novinari pišu prvu radnu verziju povijesti. To jeste preuveličano, ali najbolji od njih doista postižu nešto blizu tome, piše Sergej Županić za Express.hr.

U slučaju velike finansijske krize iz 2008, podsjeća Guardian, Andrew Ross Sorkin iz New York Timesa učinio je to svojom knjigom “Too big to fail” (“Preveliki da bi propali”), vrijednim opisom šta se događalo na Wall Streetu kad su se tržišta počela raspadati.

Sorkin je imao odlične kontakte s ključnim uključenim ljudima. Drugu radnu verziju često pišu sami ključni ljudi.

Nakon Drugog svjetskog rata Winston Churchill samouvjereno je ustvrdio da će istorija prema njemu biti nježna jer “ja namjeravam pisati tu istu istoriju”.

Kad je izbila finansijska kriza, ista misao pala je na pamet Hanku Paulsonu, Benu Bernankeu i Timu Geithneru, redom ministru finansija SAD-a, predsjedniku nacionalne banke i predsjedniku FED-a u New Yorku.

Sva su trojica objavili duge memoare u kojima su objašnjavali zašto su nešto učinili i zašto nešto nijesu učinili, u svakom od tih slučajeva neizbježno se pravdajući. Jednu deceniju poslije njih trojica zajednički su objavili verziju tog dijela istorije 2.1. “Firefighting: The Financial Crisis and Its Lessons” (“Gašenje požara: Financijska kriza i njene lekcije”) sažeto iznosi zaključke koje su izvukli.

William Wordsworth opisuje izvor poezije kao “emocije kojih se prisjećamo u miru”. Time se slučaj ove knjige možda precjenjuje, ali ovdje je riječ o pokušaju izlaženja iz svakodnevnog narativa svojih ranijih poslova kako bi donijeli smireniji zaključak, sada kad se prašina slegla i možemo vidjeti dugotrajniji uticaj odluka koje su donijeli onda.

Stil je pun zapažanja poput “Ben je učinio ovo… Tim je učinio ono… Hank je na to gledao drugačije…” i tako dalje, kao da je riječ o tri musketara koje intervjuiše usmeni istoričar.

Tu je i rutinsko hvaljenje dvojice predsjednika s kojima su radili, George W. Bush i Barack Obama, kao i repriza njihove frustracije ljudima koji na svijet nijesu gledali kao oni i koji su opstruirali njihova rješenja, poput Sheile Bair iz Federal Deposit Insurance Corporation i raznih nepodnošljivih članova Kongresa.

Vrijedno je spomenuti da su uspjeli postići konsenzus o prilično radikalnom programu.

Prvo, Bernanke, Geithner i Paulson ističu da je uvođenje obaveze većeg osnovnog kapitala za banke dovelo do migracije kapitala u nebankarski sektor gdje vlasti SAD i dalje nemaju dovoljne mehanizme za intervenciju, bilo preventivno, bilo da može zahtijevati veći temeljni kapital ili da u slučaju potrebe može finansijski intervenisati kako bi se stabilizovalo tržište.

Drugo, oni primjećuju da je američki finansijski regulativni sistem jedva uopšte promijenjen, uprkos mnogim slabostima koje su otkrivene tokom krize.

Kako oni smatraju, “balkanizovani finansijski regulatorni sistem može koristiti reforme kako bi smanjio borbe za prevlast između redundantnih agencija s odgovornostima koje se međusobno preklapaju”.

Oni primjećuju da “ne postoji niti jedan regulator koji bi bio odgovoran za očuvanje sistema u cijelosti”. To je komentar na Financial Stability Oversight Council koji je trebalo da ispuni tu funkciju.

Oni nijesu posebno konkretni oko imenovanja tih “redundantnih agencija”, ali je prilično jasno o čemu je riječ, jer niti jedna druga zemlja nema razdvojene regulatore gotovinskih poslova s jedne od finansijskih derivata s druge strane.

Treća primjedba cilja Trampovu administraciju, iako je i u ovom slučaju uključen i Kongres.

Bernanke, Geithner i Paulson smatraju da sadašnju američku fiskalnu politiku vode pogrešno. Deficit je prevelik u vrijeme kad ekonomija raste. Pa bi vlasti u slučaju neke buduće recesije mogli doći do toga da im tada bude vrlo neugodno olabaviti fiskalnu politiku.

U nizu fraza, Guardian u recenziji objašnjava da bi potrošnju iz državnog budžeta, novac, trebalo čuvati za teška vremena, a ne ga trošiti onda kad ide odlično.

FED je započeo postupak normalizacije monetarne politike, ali posao nije dovršio. A Donald Tramp čini sve što je u njegovoj moći kako bi ga u tome spriječio.

Trojica musketara nastavljaju gledati pozitivno na neke elemente postkriznog programa. Osnovni kapital banaka bitno je povećan, a uznapredovala je i transparentnost tržišta finansijskih derivata, odnosno financijskih papira.

Te promjene čine finansijski sistem sigurnijim. Ali je njihov program za daljnjim reformama puno dublji.

A narednog puta možda nećemo imati toliko sreće s kvalitetom i izvorima resursa krizne uprave.