Imali smo ga samo 10 godina ali i dalje je vrijedan: Za zlatnik perpera možete dobiti do 35.000 eura

Crna Gora imala je svoj novac perper samo tokom jedne decenije, i to od 1906. do 1916. godine. Do 1909. godine u Beču su iskovane dvije emisije crnogorskih para od nikla i bakra, a onda je donijeta odluka da se iskuju i prvi srebrni perperi.

Istovremeno sa odlukom da se iskuje srebrni, bilo je predviđeno i kovanje zlatnog crnogorskog novca. Zbog zategnutih odnosa sa Austro-Ugarskom, međutim, na zlatne perpere čekalo se još godinu. Konačno, 1910. godine bili su iskovani crnogorski zlatnici, prvo Knjaževine a odmah potom i Kraljevine Crne Gore. Sticajem istorijskih okolnosti, to su bile i dvije jedine emisije zlatnih perpera u istoriji Crne Gore.

Ovi zlatnici danas predstavljaju izuzetno rijetke i vrijedne primjerke modernog novca i po ljepoti svog dizajna, jasnoći gravure, stilske i tehničke obrade spadaju u sam vrh svjetske numizmatike onoga doba.

Nakon kapitulacije Crne Gore u Velikom ratu Austrougarska je prisilno otkupljivala i namjerno pretapala crnogorski zlatni i srebrni novac koristeći te metale za kovanje svog novca. To je uticalo a broj sačuvanih primjeraka ovog novca bude izuzetno mali. Danas je najrjeđi zlatni perper od 100, koji je ujedno najveći i najljepši primjerak.

Nije poznato koliko je kovanica od 100 perpera sačuvano, ali se numizmatičari uglavnom slažu da ih u svijetu ima oko 150 računajući i one koji se čuvaju u muzejskim zbirkama Ermitaža, Američkog numizmatičkog društva, Britiš muzeja, Prade i Bečkog kabineta. Od tog broja, vjeruje se da se nekoliko primjeraka čuva u privatnim zbirkama u Crnoj Gori a dvije kovanice od 100 zlatnih perpera krase zbirku Centralne banke Crne Gore. Na aukcijama dostižu vrijednost i od 20 do 35 hiljada eura, u zavisnosti od stepena očuvanosti.

Do 1906. godine, kada je odlukom Knjaza Nikole iskovano ukupno 209.000 bronzanih i niklenih perpera, u Crnoj Gori se platni promet odvijao novcem stranih država. Od sredine 19. vijeka dominirao je austrijski. Upravo je u poslednjenavedenom detalju, uz objektivne ekonomske poteškoće, ležao razlog zbog kojeg se na kovanje sopstvenog državnog novca u Crnoj Gori čekalo sve do početka 20. vijeka.

Želja za napretkom i podizanjem suvereniiteta, posebno u smislu oslobađanja od austrijskog ekonomskog i političkog uticaja, konačno je dovela do ukaza knjaza Nikole od 11 aprila 1906. godine da se „iskuje i pusti u tečaj za 200 000 kruna nominalne vrijednosti niklenog i bronzanog novca u komadima 20, 10, 2 i 1 pare“.

Naravno, insistiranje na monetarnom suverenitetu imalo je jednu logičnu posledicu: prvi crnogorski novac kovan je Beču.

Glavno platežno sredstvo

Prvi crnogorski novčići stigli su u zemlju u prvoj polovini septembra 1906. godine i tada su i postali glavno platežno sredstvo u Knjaževini Crnoj Gori.

To je bio sitan novac: 200 000 komada od 1 pare u bronzi (2.000 perpera) i 600 000 po dvije pare (12.000 perpera); odnosno 750 000 po 10 para od nikla (75.000 perpera) i 600 000 po 20 para (120.000 perpera), takođe od nikla.

U promet je na početku pušten samo sitan bronzani i nikleni novac da bi se ostvarila kompezacija za odgovarajući austrijski novac koji je cirkulisao u Crnoj Gori. Perper je vrijednošću bio izjednačen s austrijskom krunom, pošto je bio napravljen od iste legure, a jednaka je bila i djeljivost (100 helera = 100 para).

Odmah pošto je pušten u opticaj perper je postao obračunska jedinica, pa se u Crnoj Gori vrijednosti više nisu obračunavale u stranom novcu.

Od osam emisija kovanog crnogorskog novca, koliko ih je pušteno u promet do 1916. godine, samo jedna nije kovana u Beču već u Parizu. Kako sitni nikleni i bakarni novac pušten u promet u prve dvije emisije nije bio dovoljan da zadovolji promet u Crnoj Gori, knjaz Nikola je 1908. naložio da se iskuje i srebrni novac, i to u Parizu ili Londonu zbog pogoršanih odnosa sa Bečom nakon aneksije Bosne i Hercegovine.

Razlozi za kovanje novca od plementiog materijala bili su i u tome što je pored crnogorskog i austrijskog sitnog novca, u Crnoj Gori i dalje cirkulisao i zlatni novac mnogih država kao što su američki dolar, francuski napoleon, italijanska zlatna lira, engleske funte, turske zlatne lire, njemačke zlatne marke, ruske rublje…

Zaobilaženje bečke kovnice iz političkih razloga dovelo je do toga da se prvi crnogorski srebrnjaci na kraju iskuju u Parizu. Ta emisija perpera, jedina koja nije proizvedena u čuvenoj bečkoj kovnici, dopremljena je na Cetinje juna 1909. godine kada je novac i pušten u promet.

Zlatnici iz Beča

Na prve crnogorske zlatnike čekalo se još godinu, upravo zbog zategnutih odnosa sa Austro-Ugarskom. Jer, srebrni novac izrađen u kovnici u Parizu, zbog plitkoće gravure, nije zadovoljio kriterijume koje je bila postavila crnogorska vlada pa se sačekalo da ausutrijska aneksija BiH, koliko toliko padne u zaborav da bi se posao kovanja zlatnih perpera povjerio čuvenoj Državnoj kovnici u Beču.

Ukazom Kralja Nikole od 2.marta 1910. godine ministar finansija bio je ovlašćen da pusti u tečaj prve crnogorske zlatnike. U toj emisiji bilo je i 300 zlatnika od 100 perpera, veličine 37mm u dijametru, a težine 33,88 grama.

Na apoenima od 10, 20 i 100 perpera na aversu je reljefna slika knjaza Nikole u desnom profllu sa lovorovom grančicom, a okolo gore bio je ispisan tekst: NIKOLA I B. M. KNJAZ l GOSPODAR CRNE GORE.

Na reversu ovih apoena nalazio se crnogorski grb sa draperijom i krunom; okolo, gore tekst „KNJAŽEVINA CRNA GORA“ a dolje oznaka vrijednosti označena arapskim brojem, dok je ispod grba bio poluvijenac od hrastove i lovorove grančice povezan natpisom PERPERA, i uz donju ivicu oznaka godine izdanja.

Iste godine, ubrzo nakon proglašenja Crne Gore Kraljevinom (28. avgust 1910.), puštena je još jedna emisija perpera među kojima je bilo i 500 zlatnika u apoenima od 100 perpera.

Na novim novčićima bila je, naravno, na aversu navedena nova titula crnogorrskog monarha (NIKOLA I B. M. KRALJ CRNE GORE), kao i jubilarne godine 1860-1910, dok je na reversu bio natipis „KRALJEVINA CRNA GORA“ uz prateći sadržaj.

Po nacrtu Ilije Šobajića

Svi crnogorski zlatnici izrađeni su u Državnoj kovnici u Beču, po nacrtu Ilije Šobajića i u gravure Stefana Švarca.

Prvi propis kojim je bilo regulisano kovanje novca i njegovo puštanje u opticaj u Crnoj Gori je donešen krajem decembra 1910. godine, dakle nakon emisije zlatnih perpera Knjaževine a potom Kraljevine. Bio je to Zakon o državnom novcu Kraljevine Crne Gore, koji je predviđao da na zlatnicima od 100 i 20 perpera i srebrnjacima od 5 i 2 perpera na površini okrajka bude utisnut natpis „Bog čuva Crnu Goru“.

Kako nakon pomenute dvije emisije zlatnih perpera nije bila izrađena nijedna nova serija, ovo slovo Zakona o državnom novcu Kraljevine Crne Gore nikada nije zaživjelo.

Zanimljiv je bio i kurs perpera: U osvit Velikog rata, juna 1914. godine, prema raspisu crnogorskog Ministarstva finansija, jedan napoleon vrijedio je jedan perper, jedna engleska lira 25 perpera, jedna turska lira 22 perpera, jedan zlatni dolar 5 perpera I 10 para dok je jedan srpski dinar vrijedio 0,9 perpera.

Malo je, inače, nedostajalo da Kralj Nikola ne bude prvi crnogorski monarh koji je kovao svoj novac. Prije njega Petar II Petrović Njegoša namjeravao je da iskuje zlatni novac koji je trebalo da se zove perun.

Jedini dokaz o Njegoševim planovima da kuje svoj novac je otisak peruna u crvenom vosku koji se čuva na Cetinju. Prema nekim navodima Vladika Rade je, navodno, prije smrti iskovao 32 zlatna Peruna koje je potom na poklon darivao svojim prijateljima. Kako ne postoji pisani trag o ovom događaju, niti ijedan otkriveni primjerak ovog novca, vjerovatno se ova epizoda kovanja crnogorskog novca završila ipak samo na planovima…

Mondo