Kako je povučena maturantkinja zavladala globalnim sistemom finansija

Sve je, zapravo, započelo još 1973. kada je Kristin Laluet, mršava 18-godišnja maturantkinja iz Francuske, prihvatila stipendiju u okviru programa American Field Service koja joj je omogućila godinu dana predstudijske pripreme u školi Holton-Arms u Bethesdi, jugozapadnom bogatom i obrazovanom predgrađu Vašingtona.

Kako bi podebljala džeparac, ali i produbila znanje o za nju novom političkom sistemu, bitno drukčijem od francuskog, buduća studentkinja prava prihvatila je posao asistena u kancelariji kongresmena Viljema Koena, kojem je trebao neko ko govori francuski, kako bi mu pomogao u komunikaciji s frankofonskim sagovornicima prilikom završnih saslušanja u procesu poznatom pod imenom Watergate.

Proces je završio ostavkom američkog predsjednika Ričarda Niksona, a maturantkinja je ostala trajno impresionirana demokratskim mehanizmom američke politike.

Laluet se vratila u Pariz, magistrirala engleski, radno i socijalno zakonodavstvo na Université Paris Nanterre, ali i pravo i međunarodne odnose u elitnoj školi Institut d’études Politique d’Aix-en-Provence.

Dvaput je pokušala da upiše École nationale d’administration, instituciju namijenjenu obrazovanju elitnog ešalona francuske politike (osnovao ju je Šarl de Gol Charles de Gaulle, zajedno s Mišelom Debreom, autorom francuskog Ustava), oba je puta pala na prijemnom ispitu, i to mirno možemo smatrati njenim jedinim ”karijernim neuspjehom”, iako se kasnije ni po čemu nije pokazao presudnim, osim, možda, po još jačoj ambiciji da se dokopa vrha namijenjenog najboljima.

Početkom osamdesetih, vjerovatno po preporuci njenog američkog poslodavca Koena, takođe pravnika (kasnije je bio ministar obrane u kabinetu Bila Klintona, još jednog pravnika), Laluet odlazi u Čikago, u veliku međunarodnu advokatsku kompaniju Baker & McKenzie za koju je vodila nekoliko velikih radnih i protivmonopolskih procesa u kojima se pokazala uspješnom.

U to je vrijeme upoznala finansijskog analitičara Vilfrieda Fransisa Lagarda, budućeg (od 1992. bivšeg) supruga, pod čijim je prezimenom, koje je zadržala, prepoznata u globalnoj javnosti.

Četiri godine nakon dolaska u Baker & McKenzie, s novim prezimenom, Kristin Lagard ulazi u Odbor izvršnih direktora kompanije, a u oktobru 1999. postaje prva predsjednica.

Bez pomoći ikoga iz francuske politike ili iz francuskih “visokih krugova” (oba roditelja bili su učitelji jezika, otac engleskog, majka latinskog, grčkog i francuskog), sama na drugoj strani Atlantika, ali s uticajnom mrežom kontakata stečenih u kancelariji kongresmena Koena.

Šest je godina provela na vrhu Bakera & McKenzieja, a onda je 2005. iznenadni telefonski poziv iz Pariza ponovno probudio njenu ambiciju, osjećaj koji je, boraveći dugo u vrhu sada već najveće svjetske advokatske kuće, gotovo zaboravila.

Dominik de Vilepin, francuski premijer u vrijeme predsjednika Žaka Širaka, pozvao ju je da se pridruži francuskoj Vladi kao ministarka trgovine. Bila je ekspert za međunarodne trgovinske odnose, to nije bilo sporno, ali u vladu ju je privukla, prije svega, ambicija da se konačno dokaže i kod kuće.

Mediji su bili u čudu. “Zašto se žena koja vodi 1,4 milijarde dolara tešku globalnu advokatsku firmu vraća iz Amerike u Pariz kako bi postala po rangu 24. činovnik u državi?”, pitali su se francuski komentatori u Le Mondeu i Liberationu.

Lagard je, naravno, opet razmišljala o velikoj karijeri. Vilepin je brzo prestao biti zanimljiv, kao i Širak, ali zato je njen interes probudio Nikola Sarkozi, Vilepinov polumađarski ministar unutrašnjih poslova, čiji se politički uspon već jasno nazirao.

Već je ranije bio ministar finansija, sada je međutim najavljivao pohod na Jelisejsku palatu. Uselio se dvije godine kasnije. Lagard se iz Vilepinove preselila u Vladu Sarkozijevog premijera Fransoa Filona, kratko kao ministrica poljoprivrede (to je baš i nije zanimalo), brzo zatim kao ministarka finansija, ekonomije i zapošljavanja. Bila je prva žena u Francuskoj koja je preuzela ekonomsko kormilo države.

Tu su ujedno započeli i njeni prvi problemi u komunikaciji s javnošću. Bila je iskusan pravnik, ekspert za međunarodne trgovinske i ekonomske sporove, ali njene dotadašnje komunikacione vještine su bile utemeljene na komunikaciji s vrhunski obrazovanom poslovnom i pravničkom elitom.

Sada je odjednom trebalo da počne da se ponaša kao političar, što samo po sebi i nije bilo teško, ali morala je i govoriti političkim jezikom, koji, za razliku od pravničkog, u sebi ima ugrađenu komponentu udvorništva. Advokat mora dobiti spor, nije važno da ga volite; političar mora biti ponovno izabran.

Prvi “skandal” izazvala je odmah 2007, nakon velikog skoka cijena benzina, kada je građanima savjetovala da se s automobila preorijentišu na bicikle. Uporedili su je s Marijom Antoanetom (iako bicikl baš i nije kolač u poređenju s automobilom). Usput je kolegama političarima preporučila politiku štednje, za biračko tijelo toksično stezanje kaiša, zbog čega su s vlasti tjerane vlade tokom osamdesetih godina prošlog vijeka.

Nije joj pomoglo ni kad je objavila da je tokom osamdesetih glasala za socijalista Fransoa Miterana. Javnost je tražila njenu ostavku. Pariski mediji tada su je prekrstili u “Christine Lagaffe”.

Preživjela je, po mnogima, i zato što nikada nije izašla na izbore. Sve ministarske pozicije dobila je “na poziv”, a Sarkozi nije skrivao da je smatra najboljom članicom svoje Vlade.

Preživjela je još jednu aferu iz tog vremena, ali kasnije, već kao šefica MMF-a, kad se 2013. otkrilo da je, u vrijeme dok je bila ministarka finansija, previdjela štetu napravljenu Francuskoj kada je arbitraža između Bernarda Tapieja i francuske države Tapieju dosudila 404 miliona eura s računa Ministarstva finansija (Lagard se nije žalila na odluku).

Pozvana je na sud, ali zaključeno je da je riječ o, doduše skupoj, šlampavosti. Presuda je bila dvoznačna: kriva je, ali neka ostane na čelu MMF-a. Ionako niko nije mogao pouzdano utvrditi da bi se arbitri po žalbi izjasnili drukčije i da bi Lagard žalbom spasila novac.

Kuriozitet: Lagarde se sudilo u istoj maloj, drvom obloženoj sudnici u kojoj je 16. oktobra 1793. Marija Antoaneta čula svoju smrtnu presudu.

Na površinu ju je vratio pad Lehman Brothersa u septembru 2008, kad je globalna ekonomija potonula u vrtlogu krize, dok je Lagard spremna na sve nakon što je pomahnitali broker Žerom Kerviel iste godine u januaru gubitkom od pet milijardi eura gotovo potopio Société Générale neovlašteno trgujući finansijskim izvedenicama na svjetskim tržištima.

Kada je počela “američka kriza”, Lagard ju je dočekala hladna, čvrsto za kormilom. Opet je stigla na naslovnice, ali ovaj put kao “žena koja zna”. I njeno isticanje “ženskosti” tu je prvi put izbilo na površinu: “Da su Lehman Brothers kojim slučajem bile Lehman Sisters, priča bi vjerovatno bila sasvim drukčija”, citirali su je.

Danas kada se naveliko govori o njenom vjerovatnom (imenovanje još nije potvrđeno u parlamentu) preuzimanju Evdopske centralne banke (ECB) kad u septembru istekne mandat sadašnjem predsjedniku Mariju Dragiju, često se spominju njeni “susreti s političkom srećom” koji su je doveli u vrh svjetske politike.

“Pitanje je gdje bi Lagard bila danas da je Koen nije preporučio kad se tražio kandidat za Baker & McKenzie, da Dominik Štros-Kan nije uhvaćen nakon nepriličnog zbližavanja s portorikanskom sobaricom, da se izbori za vrh ECB-a ove godine ne podudaraju s izborima za vrh Evropske unije…”, samo neke su teze u medijima kojima se pokušava osporiti politički talenat današnje izvršne direktorice MMF-a.

Ako i jeste tačno da se u MMF-u našla iznenada, iskoristivši priliku da je mjesto ostalo nenadano ispražnjeno, kao i činjenicu da je međunarodni politički vrh u tom trenutku bio spreman kandidata potražiti u Francuskoj, ne samo zbog toga da se sa zemlje spere “sramota” koju je napravio Štros-Kan nego jer je MMF po tradiciji evropski (otkad je MMF-a, na čelu je bilo pet Francuza, jedan Nijemac, jedan Španac (Rodrigo de Rato), dva Šveđanina i jedan Belgijanac), a kako je Štros-Kan pao zbog lošeg odnosa prema ženi, činilo se prikladnim da se imidž pozicije u javnosti popravi postavljanjem prve žene na najvišu poziciju u instituciji.

Sve zajedno danas se može činiti prozirnim, jeftinim populizmom, ali ni međunarodne finansijske institucije nijesu imune na jeku javnosti, pogotovo ne u trenutku kad je svijet uzdrman krizom, a one zahvaćene prljavim skandalom sasvim prizemne prirode.

Svjetska finansijska zajednica dolazak Lagard na vrh MMF-a dočekala je s neprikrivenom skepsom. “Ta žena nije ekonomista”, govorili su kritičari iz struke. “MMF i Svjetska banka ne smiju biti pod uticajem politike, Lagard je političarka”, govorili su drugi, iako je, naravno, svima jasno da je riječ o već visoko ispolitizovanim institucijama i da je tako sve od 1944, kad su MMF i Svjetska banka kao globalne finansijske blizanke osnovane u Bretton Woods hotelu u Nju Hemširu, s ciljem da svijet nakon drugog svjetskog rata podignu iz pepela.

Lagard se međutim pokazala kao odlična čelnica MMF-a, za razliku od većine svojih prethodnika spremna na prilagođavanje politika prilikama na terenu.

U slučaju Grčke prepoznala je trenutak kad se trebalo odmaknuti od doktrine beskompromisne štednje, čak i kad njeni partneri u evropskom političkom vrhu (prije svih Volfgang Šoble, dugotrajni ministar finansija u Vladi Angele Merkel) nijesu htjeli ni čuti za monetarno i fiskalno popuštanje. U vrijeme njenog vođenja institucije, MMF se udaljio daleko od bankarima bliskog utjerivača dugova i stekao povjerenje suočavanjem sa širokom paletom problema koji u velikoj mjeri određuju način života “običnih ljudi”.

Pristala je čak i na herezu podrške rastućih deficita i fiskalnih poticaja, “kada se to pokazalo potrebnim”. Uz to ”njen” MMF zalagao se za smanjenje dužničkog tereta (tamo gdje je bilo jasno da zadužena zemlja taj dug ne može vratiti bez značajnog osiromašenja građana), kao i za razumno povećanje oporezivanja globalnih korporacija s ciljem smanjivanja nejednakosti.

Dobrog sagovornika pronašla je u šefu ECB-a Mariju Dragiju, čovjeku kojeg će, po svoj prilici, naslijediti u septembru.

Dragi je, to mu danas priznaju, vjerovatno najzaslužniji što je euro, zahvaljujući upravo njegovoj politici koja se može sažeti u jednu rečenicu “Napravićemo sve što budemo morali napraviti”, preživio prvu tešku krizu u predvidljivo teškom i komplikovanom procesu uhodavanja nove zajedničke kontinentalne valute.

Lagard je svjesna ispravnosti takvog pristupa. A iako po struci nije ekonomista, pogotovo ne finansijaš, njenih osam godina boravka na vrhu MMF-a, u centralnoj tački najkomplikovanije i permanentne finansijske i monetarne rasprave, uz njen višestruko dokazani politički talenat čini je vjerovatno najkompetentnijom osobom za taj posao.

Dolazak Kristin Lagard na vrh Evropske centralne banke, Lorens Samers, bivši predsjednik Harvarda, posljednji Klintonov ministar finansija i ekonomski savjetnik Baraka Obame, označio je kao “vjerovatno najvažniju promjenu vođstva u nekoj od međunarodnih finansijskih institucija u posljednjih nekoliko decenija”.

U vrijeme dok se Sjedinjene Države samovoljno odriču svojih sistemskih odgovornosti i fokusiraju isključivo na uske komercijalne interese, napisao je Samers u Washington Postu, uloga (čelnice MMF-a) koju Lagard ostavlja, kao i uloga koju je odlučila prihvatiti, od ključne su važnosti. Ko god da je naslijedi, moraće da se fokusira na smanjivanje rizika od neke buduće, iz godine u godinu najavljivane, katastrofalne recesije. To znači da će morati ojačati procese finansijskog nadzora, pogotovo kad ojača plima privatnih kredita koji redovito slijede periode ekonomske ekspanzije.

Lagard je potpuno svjesna svog statusa “kraljice globalnih finansija”, kao i pozicije druge najmoćnije žene na svijetu koju joj je prošle godine dodijelio Forbes (bila je zapravo treća, nakon Angele Merkel i Tereze Mej, ali Mej je u međuvremenu odstupila), tako se i ponaša i u tome zna pronaći zadovoljstvo.

I u vrijeme svog boravka na konferenciji u julu 2017. u Dubrovniku, ”rezidencija” u kojoj je odsjela sa svojim partnerom, korpulentnim marsejskim preduzetnikom Havierom Đokantijem, bila je izdvojena od boravišta drugih učesnika, premijera, ministara finansija i guvernera centralnih banaka u regionu, kao i njen režim prehrane (već godinama je vegetarijanka).

Sa zadovoljstvom je odgledala i odslušala “Carmina Burana” pred Svetim Vlahom, ujutro u dubrovačkom Hiltonu predsjedala Odboru direktora MMF-a, pozdravila kamere u atrijumu Hiltona i odletjela privatnim letom za Frankfurt, u ECB, na još jedan sastanak Trojke za Grčku. Tada još nije znala da će za dvije godine svi govoriti o njenom preuzimanju ECB-a.

Tekst preuzet iz štampanog izdanja Globusa, Zagreb