Tvorac carstva VW: Tražio je bespogovornu lojalnost i imao nultu toleranciju na neuspjeh

Ferdinand Piech, velikan autoindustrije koji je pretvorio Volkswagen iz firme s ivice bankrota u najvećeg svjetskog proizvođača automobila, preminuo je u nedjelju u 83. godini života. Njegov je život obilježila strastvena ljubav prema automobilima, lako razumljiva s obzirom na porodičnu tradiciju.

Austrijanac Piech, rođen 1937. u Beču, ime je dobio po djedu, Ferdinandu Porscheu, osnivaču istoimene firme i dizajneru Volkswagenove “bube”. Porodice Porsche i Piech zajedno su upravljale Porscheom, gdje je mladi Ferdinand dobio i svoj prvi posao, nakon što je 1963. završio školovanje za inženjera na švajcarskom sveučilištu ETH u Cirihu, piše Ivan Fischer za Jutarnji list.

Piechov magistarski rad bio je disertacija o razvoju motora za Formulu 1. Godinu dana nakon magisterija započeo je rad na razvoju Porschea 906 u Štutgartu kao 31-godišnjak, Piech je potrošio dvije trećine godišnjeg budžeta firme kako bi izradio 25 prototipa trkačkog automobila s dotad potpuno neisprobanim motorom sa 12 cilindara. Ostatak porodice pobjesnio je nakon što su doznali da je Piech skoro sva sredstva riskirao na razvoj jednog jedinog automobila, no model 917 postao je jedan od najuspješnijih trkačkih bolida u istoriji.

U Porscheu je ostao osam godina, no porodične razmirice između članova Porsche-Piech porodice dovele su do sporazuma u kojem su se dogovorili da niti jedan član porodice neće držati nikakve funkcije u porodičnoj firmi. Piech je otvorio malu inženjersku firmu i u godinu dana razvio petocilindarski diesel motor za Mercedes-Benz.

Misija

Piech se 1972. preselio u Ingolstadt i počeo da radi za Audi, koji je uspio pretvoriti iz omanje auto-firme koja je proizvodila povoljne, prosječne automobile, u ozbiljnog konkurenta Mercedesu i BMW-u.

U Audiju je radio na razvoju modela 80 i 100 te je aktivno podsticao razvoj Quattro pogona na četiri točka, kojim se Audi prvi put postavio kao ozbiljni inovator u autoindustriji.

Kada je prešao u Volkswagen 1993. kao novi predsjednik uprave, Piech je zatekao firmu koja je bila tri mjeseca daleko od potpunog bankrota. Prethodne je godine upisala gubitak od čak milijardu dolara, i rijetko ko je prognozirao svijetlu budućnost za “narodni automobil”.

Piech je odlučio da pogura modularnu tehnologiju proizvodnje automobila, koja je u konačnom omogućila većini kompanijinih brendova da imaju do 65% zajedničkih dijelova – znatno snizujući troškove razvoja i proizvodnje pojedinih modela.

Pod njegovim vođstvom, kompanija je stavljala inovacije ispred lova na profit, i krenula je u veliku međunarodnu kampanju preuzimanja manjih firmi.

“Sebe sam prvenstveno doživljavao kao osobu fokusiranu na proizvod i oslanjao sam se na instinkt kada se radilo o tržišnoj potražnji”, napisao je Piech u svojoj autobiografiji. “Poslovna politika nikada me nije odvratila od srži naše misije: razvijati i proizvoditi atraktivne automobile.”

Volkswagen je pod Piechom postao globalna autokompanija, koja danas broji 12 trgovačkih brendova, koji su većina nekada bili zasebne firme. Osim samog Volkswagena, u sklopu tvrtke danas posluju i Seat, Škoda, Bentley, Audi, Lamborghini, Bugatti, Porsche, Ducati, MAN i Scania.

Najveći lični trijumf za Piecha bio je preuzimanje porodične firme Porsche 2012. godine. Samo četiri godine ranije, Piechov bratić Wolfgang Porsche predao je ponudu za preuzimanje Volkswagena, no Piech je uspio da odbije ponudu, stavši na stranu pokrajine Donje Saske čiji je udio u Volkswagenu zaustavio prodaju.

Kompromis

Kao direktor VW-a, Piech je uspio da preuzme Lamborghini te je pokrenuo osnivanje Bugattija. Preuzeo je i fabriku u engleskom Creweu koja je proizvodila Bentley i Rolls-Royce, no pokušaj preuzimanja obje marke naišao je na pravne probleme. Bentley je bez većih muka završio u rukama VW-a, no pravo na ime Rolls-Royce i logotip firme pripalo je BMW-u, dok je VW dobio prava na slavnu maskotu – Duh ekstaze.

Piech i šefovi BMW-a na kraju su postigli kompromisno rješenje u kojem je BMW postao jedini proizvođač Rolls-Roycea od početka 2003. godine, no proizvodnju je trebao prebaciti na novu lokaciju, dok je Volkswagenu ostala fabrika, Bentley, i cjelokupna istorijska ostavština Rolls-Roycea. Piech je kasnije tvrdio da ga je jedino Bentley i zanimao, s obzirom na to da se radilo o kompaniji koja je prodavala dvostruko više modela od Rolls-Roycea.

Piech je uspješno napao i američko tržište, razvojem nove generacije slavne Volkswagenove “bube”, koja je u SAD postala veliki hit.

Korporativna kultura koju je uspostavio odlikovala se žestokim sukobima i nultom tolerancijom na neuspjeh. Piech je očekivao – i dobijao – bespogovornu odanost od svojih vodećih inženjera i direktora jedinica, iako bi im često prećutkivao informacije u strahu da ne procure do konkurencije.

Još dok je radio za Audi, zatajio je aerodinamične karakteristike modela Audi 100 od vodećih menadžera, a umjesto firminih vazdušnih tunela u Ingolstadtu koristio je postrojenja u Hamburgu, Stuttgartu, Wolfsburgu i Turinu.

Bio je poznat po svom mikromenadžmentu – volio je biti detaljno upućen i uključen u razvoj svih projekata unutar firmi u kojima je radio. U kompaniji je imao poseban status i brojni zaposleni su ga obožavali ili mu se divili i kad je napustio čelno mjesto.

Ipak, nijesu svi njegovi projekti bili uspješni. Tri njegova “ljubimca” – limuzina Phaeton, Bugatti Veyron i Audi A2 – završili su na listi top 10 najvećih finansijskih promašaja u modernoj istoriji autoindustrije.

Zahtjevi

S kolikim je žarom pristupao svojim projektima najbolje prikazuju zahtjevi koje je postavio inženjerima pri dizajnu Phaetona – luksuzne Volkswagenove limuzine.

Među minimalnim specifikacijama koje je Piech zadao bio je i zahtjev da unutrašnja temperatura u automobilu mora biti stabilnih 22 stepena, čak i ako se Phaeton vozi čitav dan brzinom od 300 kilometara na sat, uz spoljnu temperaturu od 50 stepeni. Piech je insistirao na tom kriterijumu iako je maksimalna brzina bila elektronički ograničena na 250 km/h.

Piech je morao napustiti čelno mjesto u Volkswagenu 2002. godine, zbog kompanijske politike prema kojoj su svi zaposleni morali u penziju kada navrše 65 godina, no Piech se preselio na mjesto čelnika nadzornog odbora i imao direktni uticaj na odabir svojih nasljednika na čelu firme.

Upravni odbor napustio je 2015. godine, nakon svađe s tadašnjim direktorom Martinom Winterkornom, kojem je upravljački odbor odlučio produžiti mandat. Dvije godine kasnije prodao je svoje udjele u kompaniji drugim članovima porodice.

Četvrta generacija porodice Porsche i Piech – praunuci i praunuke Ferdinanda Porschea – danas su većinski vlasnici Volkswagena kroz holding kompaniju Porsche Automobil Holding SE, koja drži 52,2% dionica Volkswagena.

Piech je vodio uzbudljiv život i na privatnom planu. Za sobom je ostavio 13 djece, koju je imao s četiri žene, među njima i bivšom suprugom vlastitog bratanića. Njegova posljednja supruga, Ursula, bila je prisutna kada se iznenadno srušio dok su večerali u restoranu u nedjelju i medijima je javila za njegov kraj.

“Život Ferdinanda Piecha obilježila je njegova strast spram automobila i radnika koji su ih radili. Do samog kraja ostao je entuzijastičan inženjer i ljubitelj automobila”, kazala je Ursula Piech.