Dva različita pogleda: Zašto nafta nije obogatila Venecuelu

Al Jazeera Balkans objavila je zanimljivu reportažu svoje medijske centrale s mjesta na kojem je u Venecueli otkrivena nafta prije skoro 100 godina, još 1922.

Ribar Jose Medina koji je cijeli život proveo na jezeru Maracaibo na sjeverozapadu zemlje, provezao je reportersku ekipu svojim čamcem. Kaže da mu zagađenje koje uzrokuje naftni sektor uništava egzistenciju.

“Cijelo ovo područje je zapostavljeno. Ranije su brinuli o naftovodu i gasovodima. Sada je jezero puno nafte i otpada. I čamci i mreže su nam prljavi. Moja porodica zavisi od onoga što radim, a naftna industrija nas uništava”, kaže on.

Ekipa je posjetila grad Cabimas, iz kojega se Venecuela, nekada poznata po uzgoju kave i papaje, pretvorila se u naftnog diva. Ali, stanje se posljednjih godina pogoršalo.

“Po dnu jezera Maracaibo leže kilometri cijevi za transport nafte i gasa. Dio ih nije u funkciji. Ovdje možete vidjeti gas koji curi, samo jedan od primjera ogromnih infrastrukturnih problema s kojima se danas suočava energetski sektor Venecuele”, objasnila je Al Jazeerina novinarka, prenosi Express.hr.

“Sve je propalo”

Stanovnici navode da tankere rijetko vide. Proizvodnja nafte pala je za 70 odsto u proteklih 20 godina, a izvoz dodatno komplikuju američke sankcije.

Francisco Luna radi za državnu naftnu kompaniju PDVSA više od 30 godina. Nekada su, kaže, ovdje proizvodili 80.000 barela nafte dnevno, a danas – niti jedan.

“Prepirao sam se s upravom. Kako se bojanje naftovoda u crvenu boju može smatrati održavanjem kad je iznutra sve zastarjelo i trulo. Požari su česti, i eksplozije. Od nas se očekuje da radimo bez odgovarajućih sredstava”, otvorio je dušu novinarima Luna.

Navodi da mu je mjesečna plaća osam dolara.

“Revolucionar sam, ali ovo nije ono što sam sanja. Želim raditi, a nemamo niti alat niti čamce. Sve je propalo. Ranije smo imali velike menze za radnike. Prijetili smo da nećemo dolaziti na posao ako nam ne osiguraju hranu. Od plata se ne možemo prehraniti, zato želimo barem obrok na poslu”, ispovijeda se on.

Al Jazzera nakon tog dijela kreće s istorijskim pregledom, s obećanjem već godinama pokojnog predsjednika Huga Chaveza od prije dvije decenije kada je došao na vlast da će standard rasti.

PDVSA je trebalo da bude ključni dio njegovog plana. Ali, stručnjaci kažu da su slaba ulaganja, neiskustvo i korupcija Chavezovih pristalica uništili kompaniju. Al Jazeera od tog mjesta počinje glatko prećutkivati ključne nepobitne činjenice. U prvom redu to da su sve do 2012. godine prihodi države od nafte strelovito rasli, sve do 70 milijardi dolara. Chavez je umro od raka u martu 2013. i sve to vrijeme Venecuela je uredno obuzdavala inflaciju. Čak i 2013. godine prihodi Venecuele od nafte još uvijek su bili viši nego bilo kada u istoriji prije Chaveza.

Al Jazeera, kako primjećuje hrvatski portal, zapravo prećutkuje da se strmoglavi pad ekonomije Venecuele zakotrljao u 2015. i da je inflacija eksplodirala 2017, u skladu s ekonomskim i političkim pritiskom SAD-a.

“Slagali su jedno, a onda vjerovatno cenzurirali drugo, Al Jazeera konstatuje da ekonomiju Venecuele, posebno naftni sektor, vlada Nicolasa Madura pokušava da oživi investicijama iz Rusije i Kine”.

Al Jazeera je uzela izjavu Cesara Mate, stručnjaka za naftu i gas:

“Geopolitičke promjene i okretanje Kini skuplja je opcija zbog većih troškova prevoza tereta. Venecuela ima velika dugovanja Kini, tako da tek trebamo vidjeti hoće li Peking doista ulagati u Venecuelu i hoće li to donositi prihode i kako će taj novac ulaziti u zemlju kad smo pod sankcijama.”

U tome je Mata savršeno u pravu, ali je pitanje je li Mata izjavio još nešto relevantno na tu temu, jer se po internetu, posebno po medijima sa španskog govornog područja, može pronaći mnoštvo izjava ovog čovjeka u kojima argumentira zašto osuđuje sankcije SAD-a Venecueli, posebno u političkoj eri Donalda Trampa.

Ako on konstatuje, u čemu je u pravu, da je ekonomska saradnja s Kinom skuplja zbog udaljenosti, lako je zamisliti da je televizijski prilog koji je prešutio da ekonomski pad Venecuele počinje tek sa smrti Chaveza 2013, prešutio i dio izjave jednog od vodećih stručnjaka za naftni biznis u toj zemlji, na primjer o tome da je Venecuela naprosto otjerana u zagrljaj Pekinga i Moskve.

Na kraju Al Jazeera konstatuje: “Mnogi od ovih ribara vjerovali su u revoluciju i bolji život koji im je trebala osigurati. Sada smatraju da ih je vlada zanemarila i zaboravila obećanja koja im je nekada dala.” Takvo stanje u Venecueli danas dobrim dijelom jeste politička činjenica.

Bode, međutim, u oči konstatacija Al Jazeere u najavi ove reportaže:

“Venecuela ima najveće rezerve nafte na svijetu, zbog čega bi trebalo da bude i među najbogatijim zemljama.”

Express.hr ocjenjuje da je najava najblaže rečeno čudna zbog dvije stvari. Prvo zbog toga što je sve do prije šest godina vlada Huga Chaveza bila vrlo čvrsta i stabilna uprkos svim geopolitičkim udarima upravo zato što je Venecuela tada bila ekonomski jaka.

“Drugi problem s ovakvom konstatacijom je to što siromaštvo u nekoj zemlji, iskustvo je pokazalo, zapravo nema nikakve veze s naftom. Međutim, nafta se vrlo često pokazuje kao rudno bogatstvo koje ide u korak s raslojavanjem u društvu i masama krajnje osiromašenih stanovnika zemlje koja leži na nafti. Najbolji primjer za to je upravo Katar, u čijem glavnom gradu Dohi Al Jazeera ima svoju centralu. Riječ je o jednoj od najbogatijih zemalja svijeta po stanovniku upravo zbog nafte. Ali, samo kad se uzima da Katar ima 250.000 stanovnika, što uopšte nije tačno. Katar je zemlja – siromaštva i bijede Ova nasljedna monarhija ima zapravo čak 2,5 miliona stanovnika, od čega je čak 90 odsto stranih radnika iz krajnje siromašnih zemalja poput Nepala. Prosječni radnik u građevini prima tek bijednih 160 dolara mjesečno i nema nikakvih prava. Poslodavac čak ima pravo da mu oduzme pasoš, a zakoni Katara kažu da strani radnici iz tih zemalja nemaju pravo otići sve dok im to poslodavac ne dopusti. Tokom gradnje stadiona uoči svjetskog fudbalskog prvenstva u Kataru, svijet je u nekom trenutku počeo ozbiljno da prijeti monarhiji zbog užasnih uslova u kojima radnici iz siromašnih zemalja rade, pa i masovno i umiru i ginu u nesrećama i na vrućinama tamošnjih gradilišta. Uslijedio je monstruozni niz otkrića o neisplati ionako mizernih plata, o seksualnom zlostavljanju domaćih vlasnika nad stranim siromašnim najamnim radnicima… U konačnom se pokazuje da je stopa siromaštva u Kataru skoro 90 odsto, iako je takođe riječ o zemlji s jednim od najvećih rezervi nafte u svijetu. O ljudskim pravima da se ne govori”, zaključuje autor Express.hr-a.

Poslije ove priče ostaje samo da se pitamo: Šta bi nafta, ukoliko je nađemo u podmorju, donijela Crnoj Gori?