Najveća bankarska kriza koja je dovela do svjetskog kolapsa

Fortune magazin je u septembru 2017. rangirao investicionu banku Lehman Brothers na prvo mjesto svoje liste “najprestižnijih osiguravajućih kompanija”. Samo godinu dana kasnije, međutum, 15. septembra 2008. godine finansijski svijet je bio šokiran kada je 600 milijardi dolara “težak” Lehman objavio bankrot, i tim potezom uzrokovao neviđeni haos na financijskom tržištu, podsjetio je londonski Guardian.

Postalo je tada svima jasno da i najveći mogu propasti. Bankrot je bio šokantan koliko i jedinstven. Druge finansijske institucije, poput Bear Stearns i AIG, takođe su očekivale krizu i propale bi da nije bilo intervencije države.

I Lehman je tražio pomoć od sistema federalnih rezervi (američka centralna banka) ali čelni ljudi – Ben Benanke, Henry Paulson i Timothy Geithner rekli su – ne.

Od tada njih trojica već punu deceniju daju iste argumente zašto nijesu to učinili. Htjeli su, kažu, da Lehman preživi, ali bi spašavanje istog bilo protivzakonito, a oni nijesu bili skloni kršenju zakona.

“Nijesmo vjerovali tada, a ne vjerujemo ni sada, da smo imali autoritet i pravo to učiniti”, tvrde.

Kako je onda moglo biti legalno spasavnje Bear Stearns i AIG, ali ne spasiti Lehman? Trojka tvrdi kako su oni imali dovoljno kolaterala, sredstava za iskoristiti ako sve pođe po zlu i time zaštititi porezne obveznike.

Šefovi Lehmana tvrde da je to neistina, i da je njihova kompanija mogla preživjeti da su ih tretirali jednako kao druge finansijske institucije, dok se trojac drži “svoje priče i argumenata”.

Mnogo je javno objavljenih podataka o bankrotu Lehmana, ali je teško odvojiti žito od kukolja ili vidjeti stablo od šume. Većina tih dosijea i izvještaja ide na štetu trojke i dokazuje kako njihova tvrdnja naprosto nije tačna.

Guarduan piše da je iz niza mailova jasno je kako je Lehman “pušten” da propadne kako bi neko podnio konsekvence i kako bi se kaznili šefovi i njihovi stavovi o politici i ekonomiji.

Odlučujući faktor je svakako bila politika: svi oni koji su donosili odluke, posebno Paulson, nijesu htjeli da trpe neprekidne kritike koje bi za sobom povuklo “spašavanje” Lehmana.

Tako se javnost okrenula protiv njih kada su u martu 2008. godine dali kredit Bear Stearnsu.

“Ne mogu to opet, ne mogu biti taj tip spasioca, to će grozomorno izgledati u medijima, zar ne”, Paulson piše u jednom od e-mailova.

Još jedan faktor, kako piše Guardian, jeste da trojka nije u potpunosti predvidjela kako će bankrot Lehmana uništiti finansijski sistem i ekonomiju. Danas oni tvrde kako su unaprijed znali da će to “biti katastrofa”, ali opet – dokazi im ne idu u prilog.

Tržišta su pokušali da smire mjerama za spašavanje Stanleyja i Goldman Sachsa.

No, šta je s onim kolateralom koji im je glavni izgovor za nespašavanje? Ispada, kako prenosi Express.hr, kako je kompanija imala i više nego dovoljno da iskamči kredit i spasi se.

S obzirom da su imali “pokriće”, kredit im je mogao pomoći da prebrode finansijsku krizu i danas budu zdrava kompanija.

Čak i da su s vremenom propali moglo se olakšati gubljenje poslova i rastakanje kompanije.

Ovo, piše Guardian, neće biti posljednja finansijska kriza i prije ili kasnije institucije i kompanije naći će se u istoj ili sličnoj oluji, a oni na mjestima kapetana moraće da odluče kako da se spašavaju.

Možemo se samo nadati da su iz ovoga nešto naučili. Ima, kaže autor, razloga za brigu jer su svi mehanizmi “izvlačenja” gotovo jednoglasno nepopularni širom političkog spektra. Bernie Sanders nazvao ih je “socijalizmom za bogate”, a intervencijama nijesu bili zadovoljni ni konzervativci.

Rezultat toga je odluka američkog Kongresa, takozvani Dodd-Frank Wall Street Reform Act, prema kojem bi spašavanje Lehmana danas zaista i bilo protivzakonito.

Zabluda je kako je riječ o novcu od poreskih obveznika koji se “poklanja” za spašavanje. To su zapravo krediti koji bi se plaćali nazad i to s velikom kamatom, a ako ih ne mogu isplatiti – tu je kolateral. Ako Kongres želi da smanji rizike i opasnosti sljedeće krize, prvo što mora učiniti je povlačenje Dodd-Frank Wall Street Reform Act, smatra autor Guardian.