Dokument koji zbunjuje biznismene: Možemo li vjerovati najavi humane transformacije poslovnog svijeta

Dioničarska demokratija činila se svojevremeno dobrom idejom. Umjesto toga dobili smo dioničarski apsolutizam.

Tako Andrew Ross Sorkin u New York Timesu započinje svoj prikaz nedavnog sastanka lidera američkog biznisa koji je završio potpisivanjem po mnogima “revolucionarnog dokumenta” koji bi se mogao pokazati prelomnim za budućnost kapitalizma kao sistema. Ili ne bi.

Stavovi su oštro podijeljeni. Dok neki u dokumentu nastalom na podsticaj uticajne vašingtonskog konzervativnog lobističkog udruženja “Business Roundtable”, koji su potpisali lideri 181 ogromne i uticajne korporacije vide humanizaciju kapitalizma i radikalan odmak od liberalne filozofije Miltona Friedmana, drugi tu prepoznaju tek znak da je na vrhu piramide američkog korporativnog biznisa zavladala panika od mogućih promjena koje stižu s talasom trampovskog populizma, ali i još radikalnijih, kakve najavljuje sve življa nova američka ljevica.

Izjava koja je uzburkala duhove
Što, dakle, piše u kratkoj izjavi lidera američkih korporacija koja je 19. avgusta uzburkala duhove gotovo jednako kao i hiljadu stranica debeo Kapital za 21. vijek Thomasa Pikettyja u avgustu 2013.

“Business Roundtable redefiniše svrhu korporacija kako bi promovisao ekonomiju koja služi svim građanima Amerike”, stoji u zaglavlju saopštenja upućenog javnosti. Dalje slijedi kako “Amerikanci zaslužuju ekonomiju koja svakoj osobi dopušta uspjeh putem napornog rada i kreativnosti kako bi vodila život pun značaja i kreativnosti”.

Uz još nekoliko opaski o presudnoj važnosti slobodnog otvorenog tržišta i vitalnoj ulozi biznisa u ekonomiji (kreiraju radna mjesta, podstiču inovativnost i donose osnovna dobra i usluge…), dokument donosi zajedničku izjavu korporativnih lidera u kojoj se naglašava kako bi svaka velika kompanija, osim što služi vlastitim ciljevima, trebalo da bude posvećena dobrobiti svih učesnika u procesu ostvarivanja dobiti. Ukratko:

“Obavezujemo se da ćemo isporučiti vrijednost svojim kupcima čija očekivanja uvijek moramo ispuniti ili premašiti. Obavezujemo se da ćemo ulagati u svoje zaposlene putem poštenih naknada i kroz podršku u njihovom daljnjem obrazovanju. Podržavamo različitosti, uključivost, dignitet i međusobno uvažavanje. Poslovaćemo pošteno i etično s našim dobavljačima. Bićemo dobri partneri drugim kompanijama, velikim i malim, koje nam pomažu da ispunimo svoje misije. Podržavaćemo zajednice u kojima radimo, cijeniti ljude i štititi životnu sredinu prihvatanjem održivih poslovnih praksi. Generisaćemo dugoročnu vrijednost svojim dioničarima, čijim se kapitalom koristimo kako bismo ulagali, rasli i dalje se inovirali. Obavezujemo se da ćemo u odnosu s njima biti transparentni i efikasni. Za nas je ključan svaki od učesnika u našem biznisu. Obavezujemo se da ćemo donositi vrijednost svima njima, za budući uspjeh naših kompanija, naših društvenih zajednica i naše zemlje.”

Da datum ne piše u zaglavlju (19. avgusta. 2019.) čovjek bi lako pomislio da je riječ o nekoj od starih povelja UN-a, uvijek krcatih velikim opštim istinama.

Međutim nije, riječ je o dokumentu izašlom iz laboratorija Business Roundtablea, a tu već imamo problem uvjerljivosti.

Promjena kože?

Može li udruženje koje se od sedamdesetih godina prošlog stoljeća kontinuirano uspješno opiralo radu radničkih sindikata i prosindikalnom zakonodavstvu, koje je zaustavilo osnivanje agencije za zaštitu potrošača, koja se borilo protiv promjena u korporativnom upravljanju kojima bi se povećala odgovornost top menadžera dioničarima, protiv podizanja minimalne plate na nacionalnom nivou, protiv zakona kojima je cilj bio usporavanje klimatskih promjena, a koja je istovremeno glasno podupiralo odluke vrhovnog suda protiv potrošača i korporativno finansiranje političkih kampanja (kao način zajamčene slobode govora) odjednom promijeniti kožu i postati zaštitnikom ugroženog američkog radništva, američke srednje klase, a onda i korporativnom bezobraštinom ugnjetenih potrošača?

To pitanje je, uz duboku sumnju u iskrenost namjera Roundtablea, prvi postavio Bloombergov kolumnista Barry Ritholtz, ali moglo se, iako u blažoj formi pročitati i na stranicama Washington Posta, čiji je vlasnik Jeff Bezos, osnivač Amazona i najbogatiji čovjek na planeti ujedno i jedan od potpisnika izjave.

To nije revolucija, to je samo priznavanje opštepoznate istine, možda i djelimično priznanje poraza, napisao je u Postu James R. Copland direktor za pravna pitanja u njujorškom, takođe konzervativnom, think tanku Manhattan Institute for Policy Research.

Činjenica je da nijedan biznis ne može dugoročno preživjeti bez pozitivne saradnje sa svojim dobavljačima, zaposlenima i kupcima. Presudan uticaj dioničara na rad kompanije, međutim, ne može se jednostavno ukinuti jer je utvrđen zakonom još 1919.

Tada je, naime, Vrhovni sud države Michigan odbacio kao nezakonitu namjeru Henryja Forda, osnivača Ford Motor Company, da kompaniju vodi “u opštu korist, na dobrobit čovječanstva” i presudio da “svaka poslovna korporacija treba biti organizovana i vođena s primarnim ciljem donošenja dobiti dioničarima”.

Odgovornost biznisa

Timesov Sorkin ipak se pokazao blažim kritičarom. Po njemu, zajednička izjava koja stiže iz najvećih američkih korporacija donosi značajnu i dobrodošlu promjenu. Tačno je, kaže, da je lako posumnjati u iskrenost potpisnika izjave, ali ona bi ipak mogla biti početak promjene.

Bude li je, to nas vjerojatno neće odvesti prema nekom novom razdoblju, više će to biti pokušaj novog početka povratkom na staro. Još je Adolf A. Berle, član “trusta mozgova” predsjednika Franklina Roosevelta, svojim za tadašnje razdoblje ključnim akademskim radom “Moderna korporacija i privatno vlasništvo” 1932. postavio temelje korporativnih načela, prema kojima su korporacije bile dužne da rade u korist svih učesnika zajednice koja ih je podržavala.

To je, podsjeća Sorkin, bilo razdoblje organizovanog rada, korporativnih penzionih planova, vrijeme kada se za odlazak u penziju poklanjao zlatni sat, a kompanije su značajan novac investirale u razvoj svojih zajednica.

Pitanje je, naravno, možemo li danas vratiti taj osjećaj međusobne povezanosti koji se izgubio negdje početkom sedamdesetih, kad je sve veći broj menadžera podlegao pohlepi i sve veći dio novca namijenjenog zajednici preusmjerio u vlastite džepove.

Gubitak povjerenja u Berleov sistem “odgovornog upravljanja” podudario se s uzletom Čikaške škole ekonomije i tamošnjeg kruga liberalno usmjerenih ekonomista okupljenih oko Miltona Friedmana, profesora ekonomije koji je od sredine šezdesetih bio najglasniji protivnik intervencionističke, “socijalno osviještene” ekonomske politike Johna Maynarda Keynesa.

Friedman je zagovarao profit kao jedinu pravu svrhu biznisa. “Šta znači fraza da ‘biznisi imaju odgovornosti’? Poslovni ljudi koji govore o društvenoj odgovornosti biznisa ignorantske su marionete intelektualnih snaga koje već decenijama pokušavaju da miniraju naše slobodno društvo”, napisao je u kolumni za New York Times 1970.

Šest godina poslije, dobio je Nobelovu nagradu i, iako je nagodinu otišao u penziju, ostao vodeći ideologom libertarijanski (“neoliberalno”) nastrojenih lidera.

Trumpovsko-populističko-ljevičarski politički koktel

Od tada pa do danas dioničari kompanija na svojim skupštinama biraju predsjednike uprava za koje smatraju da će biti spremni da bez milosti režu broj zaposlenih, stiskajh korporativne budžete, ali i upuštaju se u rizike koji imaju potencijal da donesu veliku zaradu.

U to vrijeme značajan broj korporacija ukinuo je izdvajanja za penzije svojih zaposlenih (prebacio ih je njima na teret, ali i na volju).

Profiti su rasli, dioničarstvo je cvjetalo, zajedno s dioničarima profitnih kompanija. Izgubio se, međutim, osjećaj američkog zajedništva.

Bijes javnosti prvo je, mnogima neočekivano, na vlast doveo Donalda Trumpa, a onda oživio i druge duhove populizma i, što je za prosječnog Amerikanca najstrašnije, oživio je u SAD-u već davno zaboravljenu ljevicu.

Prvo je bio samo Bernie Sanders, koji se pokazao ozbiljnim kandidatom u predsjedničkoj utrci, sada su uz njega, vjerovatno prestarog da bude izabran na kraju 2020, u trci i Alexandria Ocasio-Cortez i, za populiste i “postfridmanovce” još opasnija, Elizabeth Warren, demokratska senatorka iz Masačusetsa koja je stala iza predloga “Zakona o uračunljivom kapitalizmu”, dosad najradikalnijeg predloga koji se našao pred kongresnicima (krajem 2018.) a koji bi menadžere velikih kompanija obavezao da javnu korist od rada kompanija kojima su na čelu pretpostave maksimiziranju dobiti dioničara. Warren je već objavila svoj ulazak u predsjedničku trku.

Upravo taj je zastrašujući trumpovsko-populističko-ljevičarski politički koktel nagnao članove Business Roundtablea, inače tvrde zagovornike liberalne ekonomske doktrine, da pribjegnu izradi zajedničkog dokumenta kakav je objavljen prošlog ponedjeljka.

Strah od mračnih scenarija za budućnost Amerike, od ostanka Trumpa do radikalnih skretanja udesno ili ulijevo, pokazao se dovoljno jakim da 181 najtvrđi i dosad najbeskrupulozniji menadžer (uz nekoliko rijetkih izuzetaka) potpiše papir na kojem zapravo priznaje mrlje na vlastitoj savjesti i skrušeno obećava da će se popraviti.

Sada ostaje pitanje zašto su ipak neki od velikih uskratili potpis i zadržali pravo da ostanu suzdržani od buđenja nove savjesti.

Među onima koji nisu potpisali lideri su korporativnih divova poput Blackstone Grupe, General Electrica i Alcoe.

Ono što najviše pokazuje na manjak povjerenja u prošlog ponedjeljka objavljeno novo buđenje savjesti jest izostanak podrške američkog Savjeta institucionalnih investitora i značajnog broja najvećih penzionih fondova koji su prvi javno odbacili bilo kakvu povezanost s tom izjavom.

“Odgovornost prema svakome znači odgovornost nikome”, jasna je bila poruka Savjeta investitora. Na vladi je, poručili su, a ne na kompanijama, da se brine za socijalne probleme građana.

Tekst je u potpunosti preuzet iz novog broja Globusa, prenio ga je Novac.hr a crnogorskom jeziku ga prilagodio Investitor.me