Neobična priča Diznijeve ćerke: Novac je moralno neutralan, ne mijenja ljude

Abigejl Dizni danas je 59-godišnja rediteljka dokumentarnih filmova.

No, ona je i filantrop i aktivistkinja koja se u svom radu često bavi socijalnim temama, pa je i dobitnica Emmyjeve nagrade. No, ona je ujedno i kćerka Roja Edvarda Diznija, nekada čelnog čovjeka slavne filmske kompanije koju su pokrenuli njegov ujak Volt i otac Roj Oliver. Zahvaljujući njima, Abigejl je jedna od najbogatijih žena na svijetu.

Već s 21 godinom dobila je od djeda oko 70 miliona dolara. Odrasla je u sjevernom Holivudu, doktorirala na Univerzitetu Columbia i danas živi u Njujorku, a nedavno je za The Cut progovorila o tome kako izgleda živjeti u bogatstvu koje ne može potrošiti do kraja života.

I zapanjila svojim stavovima o novcu, životu i svijetu u kojem živimo. Abigejl kaže da kad je bila mlada, nije imala pojma o tome koliko je njena porodica bogata.

“Kad sam bila mala, roditelji su se trudili da ne žive upadljivo. Novac ih nije promijenio. Znam da zvuči kao oksimoron, ali doista su bili skromni. Htjeli su braću i mene da odgoje s osjećajem da nismo bolji od drugih i da se od njih nimalo ne razlikujemo.”

Znali su da žive u doista velikoj kući u Noći vještica jer bi im te večeri prerušene vještice zvonile dva puta – najprije na prednji ulaz, a zatim na zadnji, misleći da je riječ o dvije različite kuće. Ali ni tad nijesu imali nikakve druge imovine po kojima bi se vidjelo bogatstvo.

Privatni avion stvorio probleme

“Privatni avioni došli su puno kasnije”, kaže Abigejl, kojoj se često puta dogodi da joj ljudi kažu: ‘Bože, mora da si silno bogata’.

“Znate, ne možete u prvoj interakciji s ljudima, odmah po upoznavanju, promijeniti njihovo mišljenje, jer ga uglavnom stvore mnogo prije nego što se s vama rukuju. Tek kad kažem svoje prezime, ljudi povežu ko sam. Ali sreća je da me ne prepoznaju na prvu, pa mogu bez ikakvih problema hodati svijetom, otići u restoran, sjediti na aerodromu čekajući avion i komunicirati s ljudima u trgovini ili na ulici, kao i svaka druga osoba. To mi se jako sviđa i mislim da je to sjajno. Tek kasnije neki shvate ko sam i onda padnu u nesvijest”, govori Abigejl i nastavlja:. “Sve je to jako čudno. Ja se obično uvijek jako radujem što ću upoznati nove ljude, a moja radost je obično u velikom neskladu s tim koliko se drugi raduju da upoznaju mene. Ja zapravo pripadam Njujorku, ljevici, Menhetnu, intelektualcima. Oni prilično mrze Diznija i misle da je to nešto najgore na svijetu. To bih i ja sigurno mislila kad ne bih s tim imenom imala porodične veze”, govori Abigejl i smatra da joj pripadnost porodici Dizni daje nepravednu prednost pri upoznavanju. “Sve što treba da učinim je odmah početi zbijati šale na račun Zvončice i Pepeljuge i tako ih nasmijati. Odmah me zavole. Ponekad je samo dovoljno se ne ponašam k’o šupak. Ljudi valjda misle da ću doći u kočiji. Nakon sat vremena obično mi znaju reći:’Bože, pa ti si toliko normalna’. Ne znam šta očekuju od mene”, govori Disenyeva nasljednica.

Kad je bila studentkinja, sjeća se da je u kompaniju 1984. godine došao Majkl Ajsner i da je vrijednost dionica naglo počela da raste. Najprije se povećala vrijednost deset, pa 20, pa 50 puta.

“Tako je raslo i bogatstvo moje porodice. Pripadali smo srednjoj klasi, a onda je odjednom moj tata kupio privatni avion. Tad sam shvatila da je tata izgubio kompas. I zato sam jako svjesna što veliko bogatstvo učini od ljudi. Kao dijete živjela sam u jednoj porodici, a tokom odrastanja shvatila sam da je ona postala sasvim nešto drugo”, kaže Abigejl.

“Zapravo, imati avion je doista neobično. Da sam kraljica svijeta, zabranila bih privatne avione jer vas oni udalje od stvarnosti. Ne morate prolaziti kroz aerodrom, ne morate komunicirati s drugim ljudima, ne morate biti strpljivi, niti osjetiti bilo kavu neugodnost. A baš to su situacije koje nas podsjećaju da smo ljudi. Otac je imao Boeing 737 i smatram da je to stvarno suludo. Imao je kraljevski krevet s velikim dugim pojasom, kabina je imala i tuš. Sve to je smiješno. Avion sam doista koristila u nekoliko posebnih situacija jer sam imala četvero djece i bilo mi je lakše tako putovati s njima, ali sam u jednom trenutku rekla:’Sad je dosta. To je za sve nas loše i nepotrebno.’ Kaže da avion nije bio jedina stvar koja je promijenila njenog oca, ali je bio početak.

“Nije mala stvar kad na aerodromu ne morate čekati s ostalim ljudima u redu i biti u njihovoj blizini. To stvara odmah osjećaj da ste malo bolji od njih. U proteklih 40 godina sve je u američkoj kulturi pojačavalo to uvjerenje. Kažemo: ‘Preduzetnici su ljudi koji Ameriku čine velikom.’ Dakle postoje ljudi koji hodaju okolo sa značajnim bogatstvom, da su bolji ljudi jer ‘Ameriku čine velikom’. A ja mislim da je najvažnije shvatiti da smo samo dio ljudske rase, kao i svi drugi i nema ništa u tom novcu da bi te on činio boljim od bilo koga drugoga. Ako to ne znate i imate novac, to je put u pakao, bez obzira koliko stvari imate oko sebe”, govori u tom intervjuu Diznijeva nasljednica.

Na pitanje kad je prestala da koristi privatni avion, kaže da je to bilo prije 20-ak godina, kad je morala na sastanke najprije na zapadnu, a zatim na istočnu obalu Amerike.

Čovjek koji je u Disneyju bio zadužen za službena putovanja organizovao joj je satnicu i stavio ju u taj Boeing.

“Cijelu noć sam letjela s kraja na kraj Amerike u tom divovskom avionu i samo razmišljala o CO2 koji proizvodi, o svim tim stjuardesama i drugom pilotu kojeg smo morali hitno organizovati, razmišljala sam koliko sve to košta i došlo mi je zlo. Usput, moji roditelji su mi se uvijek smijali kad sam im govorila da je to strašno i što me užasavalo da su se s vremenom u svemu tome počeli osjećati vrlo ugodno.”

Lekcije o novcu

Ipak kaže da su je roditelji naučili neke lekcije o novcu.

Majka je, kako kaže Abigejl, imala mnogo ukusa i voljela je lijepe stvari, poput Chanelovih kostima i odijela.

Trošila je novac na stvari koje je doista jako voljela. No, takođe se znala otkačiti, odjenuti se poput luđakinje i uživati u kupovini wc-papira koji bi pronašla na rasprodaji.

“To vam je tako. Mnogi bogataši često puta lutaju između različitih identiteta. Finansijski, život mojih roditelja se počeo mijenjati od 80-ih. Tad sam već bila punoljetna i gledala ih kako počinju uživati u blagostanju. Bili su u svojim 50-im godinama života i uživali su u svim blagodatima koje im je pružao novac. Teško je mnogim stvarima reći ‘ne’. Pa kad je moj otac počeo imati sve veće probleme s alkoholom, nije bilo nikoga da mu to kaže. Niko ga na to nije htio upozoriti, reći mu – ‘moraš potražiti pomoć!'”, otkrila je porodični problem Abigejl.

I sama priznaje da je srećna okolnost bila to što je s 21 godinom dobila od djeda veliki novac. Doista veliki novac, s kojim je počela živjeti sasvim samostalno i nije morala od roditelja tražiti džeparac.

“Nijesam baš štedljiva. Ali sad imam 59 godina, a kad sam dobila nasljedstvo bila sam vrlo mlada, ali sam imala sasvim suprotan pogled na bogatstvo od mojih roditelja. Počela sam dijeliti novac u dobrotvorne svrhe od samog početka. U roku nekoliko godina dala sam u dobrotvorne svrhe više novca od vlastitih roditelja, pa su čak rekli da ih stavljam u neugodan položaj.”

Na pitanje s koliko novca ima, odgovorila je: “Gledajte, kad bih htjela biti milijarderka, mogla bih biti. To je toliko luda količina novca da je teško opisati. Ali ja ne želim biti milijarderka. Tajna je u tome da je jako lako zaraditi veliki novac ako počnete s velikom količinom novca. Mnogi sebi pripisuju zasluge da su jako pametni i sposobni jer su zaradili veliki novac, ali prava je istina da to nije istina i da nijesu ni toliko pametni, ni toliko sposobni”, beskompromisno objašnjava fenomen bogatih Abigejl, koja kaže da je u posljednjih 30-ak godina donirala oko 70 miliina dolara.

“Ponosna sam na to. U poziciji sam da do smrti dajem novac”, kaže Abigejl koja je počela da donira tokom 90-ih, te priznaje da je u jednom trenutku došla na ideju da cijelo nasljedstvo odmah donira, ali to nije učinila iz silnog straha.

Novac ne kvari ljude

“Nijesam mislila da ću moći preživjeti. Bojala sam se da sam biljka iz staklenika i nisam znala hoću li moći preživjeti bez novca koji mi je dao određenu sigurnost. No, to je bila i dobra odluka jer danas se taj novac i uvećao, pa mogu davati još više. Nije tačno da novac kvari ljude. Novac je moralno neutralan i on sam po sebi ne može vas učiniti lošom osobom”, govori ova filantropkinja.

Priznaje da obožava dobar ručak u dobrom restoranu, da voli popiti dobru bocu vina, voli imati i lijepi par cipela, pa će priuštiti i skupu torbicu, ali joj zato veliko imanje ili otmjeno skijalište nijesu izazov, niti ju to zanima.

“Ne treba mi ni privatni avion. Srećna sam što si mogu priuštiti stvari koje volim, a nisu previše skupe. I svjesna sam da bi mnogim normalnim ljudima i moja dobra večera i dobra boca vina bile zastrašujuće cifre i da ne mogu takav trošak ni zamisliti. Tako da kod mnogih ljevičara takvo trošenje ne bi prošlo.”

Kako kaže, promijenio se način i na koji je trošila novac nekad i kako ga troši sad.

“Ljudi poput mene mogu se odlučiti da krenu u dva različita smjera. Jedan je onaj kojim ide Kim Kardašijan – da troši, i troši, i troši kako bi se vidjelo ‘koliko je posebna’ i želi da je svi zapaze. Ili da krenu putem kojim sam krenula ja i mnoge moje prijateljice. Nosila sam usranu odjeću i nisam htjela da tkkom studija iko vidi da sam bogatašica”, kaže pa nastavlja:

“Provela sam većinu 20-ih godina života na diplomskom i postdiplomskom studiju i tamo je bila sramota imati novac. Bilo mi je neugodno, nijesam htjela da iko zna ko sam i odakle dolazim. Takva su danas i moja djeca. I njima pokušavam dokazati da je novac moralno neutralan. Ne čini ih on lošim osobama. Ti si ono što jesi i najmanje je važno to što imaš. To te ne čini osobom. Niti dobrom, niti lošom. A naročito ne boljom od drugih.”

Kaže da kad gleda druge koji su sami zaradili bogatstvo osjeća se inferiorno.

“Stalno se preispitujem. Stalno sumnjam da li mi je Jejl rekao ‘da’ zbog toga jer sam bila stvarno tako dobra ili im je bilo važno moje prezime? Nikad neću znati odgovor na to pitanje. Ali znam da sam mnogo vremena potrošila da bih se domogla postdiplomskog studija i da sam tamo puno učila. To mi je vratilo samopouzdanje i taj osjećaj nesigurnosti je počeo nestajati. Ali to je testiranje samog sebe – da ga date svijetu i da vam on da povratnu informaciju je li vam to dopušteno. Znate, to je jako opasna igra.”

Uprkos bogatstvu uspjela se povezati s ljudima koji pripadaju različitim klasama. Tu joj je pomoglo članstvo u ženskoj fondaciji Njujorka 1992. godine.

“Opisali su se kao međuklasni savez žena koje pomažu ženama – što zvuči vrlo konzervativno – ali bilo je to upravo to. I tu sam počela stvarati čvrste odnose s ljudima koji su bili sasvim različiti od mene. Sjećam se jedne divne Korejke koja je došla kod mene kući, na sastanak. Idući dan me nazvala i rekla – pa nijesi mi ponudila ni čašu vode! To mi nikad nije palo na pamet. Da oni koji dolaze u moj dom, u njemu se osjećaju užasno. I da moram učiniti dodatni napor da bi se tamo osjećali ugodno. Nijesam bila toga svjesna sve dok mi to neko nije rekao. Onako kako se moj otac sve više okružio ljudima koji su mu samo povlađivali, tako sam se ja sve više okružila ženama koje su mi govorile što ne valja. To je bilo presudno”, govori filmska rediteljka, koja na pitanje kako vjeruje ljudima i kako prepozna one koji su zaista zainteresovani za nju, a ne za njen novac.

Kaže da se jako dobro istrenirala.

“I za to sam razvila radare. Postoje ljudi kod kojih doslovno, dok sa mnom razgovaraju, mogu vidjeti kako se u njihovim očima vrte dolari. Nema u tome ništa lošeg, jer vaš odnos prema novcu zavisi gdje ste i kako odrastali, ali takve uvijek držim na distanci. Ne mogu pristati na to da sam idiot, ali radije povremeno pristanem da budem obmanuta i platim tu cijenu, nego da postanem osoba koja cijeli život provede u nepovjerenju i sumnjama u druge ljude. Kad me prevare, sve to pripisujem stanarini koju plaćam zato što ne živim na Planeti Sumnji. Znate, prije nekoliko godina proveli su u Chronicle of Philanthropy jednu studiju. Ljude koji su naslijedili novac pitali su: Koliko bi vam novca bilo potrebno da bi se osjećali potpuno sigurno? Svaki od njih, bez obzira na to šta je imao, imenovao je broj koji bio je otprilike bio dvostruko veći od onoga što su naslijedili. To je ono što trebate znati o novcu, zar ne? Ako je novac vaše glavno mjerilo uspjeha ili životnih vrijednosti, onda srećno vam! To samo znači da vam nikad u životu neće biti dobro.”

Investitor.me/Express.hr