Zašto nam cijene rastu brže nego zarade

Plate u posljednjih nekoliko godina, i pored visokog rasta ekonomije, ne mogu sustići rast cijena – ni onih po statistici, a tek u realnom životu.

Mic po mic, kako kažu građani, hrana je iz mjeseca u mjesec skuplja, raste i statistička potrošačka korpa – u oktobru tekuće godine ona je bila 645 eura ili 0,4 odsto više nego u septembru i sve tako. Prosječna plata, ne računajući objavljenu prije nekoliko dana od 517 eura, posljednje tri godine kretala se od 511 do 512 eura.

Građani i sindikati uporno traže brži rast plata. To je, kako piše Pobjeda, postala “dežurna“ tema i u parlamentu, a ekonomski analitičari kažu da ekonomski rast sam po sebi odmah ne poboljšava živote svih ili velikog broja građana.

U Uniji slobodnih sindikata kažu da je svima jasno da se u posljednjih nekoliko godina solidan rast BDP, nažalost, dovoljno ne odražava na životni standard građana.

“Naprotiv, prosječna zarada posljednjih godina nikako ne prati porast BDP-a, a posebno rast inflacije u zemlji mjeren indeksom potrošačkih cijena. Posmatrajući period od januara 2011. do danas, prema podacima Monstata, prosječna zarada u Crnoj Gori stagnira. Sa druge strane, inflacija u istom periodu iznosila je više od 15 odsto”, kaže Marko Subotić, savjetnik za ekonomsku politiku u Uniji slobodnih sindikata.

Nakon što nekoliko godina Monstat nije objavljivao minimalnu potrošačku korpu, uslijedio je, dodaje on, novi šok – nakon revizije iz nje je izbačeno 38 proizvoda (smanjena sa 130 na 92 artikla). Izbačena je imputirana renta iako znamo da veliki broj naših građana, prije svega mladih, žive kao podstanari.

“Minimalna potrošačka korpa u blagom je porastu iz mjeseca u mjesec u toku 2019. i postoje realni izgledi da će se taj trend nastaviti”, kaže on i podsjeća da su prethodne godine obilježene brojnim poskupljenjima robe i usluga široke potrošnje uslovljenih povećanjem PDV-a sa 19 na 21 odsto, ali i zbog poskupljenja struje.

Moramo se prisjetiti, kaže Subotić, da se obračunska vrijednost koeficijenta (prethodno najniža cijena rada), u proteklih 12 godina povećala za svega 5,30 eura u neto iznosu.

USSCG je, podsjeća on, u avgustu ove godine resornim ministarstvima i Uniji poslodavaca uputila inicijative za povećanje obračunske vrijednosti koeficijenta kako u javnom tako i u privatnom sektoru i inicirala pregovore na ovu temu koja, kaže on, mora biti u fokusu svih donosilaca odluka ukoliko iskreno žele da unaprijede standard naših građana.

U Uniji podsjećaju na nedavno, poslije šest godina, povećanje minimalne zarade sa 193 na 222 eura i dodaju da će i ubuduće insistirati na daljem povećanju. Podsjećaju i na statistiku po kojoj je, kako kažu, svaki četvrti građanin u riziku od siromaštva.

“Sve navedeno nam jasno govori da je naš standard daleko od zemlje koja se predstavlja kao ‘ekonomski tigar’ regiona. Potrebno je da svi zajedno radimo i doprinesemo rastu životnog standarda, jer je to jedini način da osiguramo dostojanstvene uslove života i rada naših građana, budućnost naše djece i mladih i spriječimo odliv mozgova u inostranstvo koji je, u prethodnih nekoliko godina, uzeo previše maha”, poručuju iz USSCG.

Iz Monstata su Pobjedi kazali da je prosječna zarada bez poreza i doprinosa (neto) za deceniju – od 2008. do 2018. nominalno porasla 22,8 odsto.

Pokazatelje o rastu cijena, odnosno inflaciji raščlanili su po godinama.

Iz Monstata su nam kazali da je prosječna stopa inflacije u prošloj godini bila 2,6 odsto, godinu ranije 2,4 odsto, u 2016. bila je negativna – 0,3 odsto, u 2015. bila je 1,5 odsto, u 2014. opet negativna 0,7 odsto, u 2013. 2,2 odsto, 2012. – 4,1 odsto, 2011. je bila 3,5 odsto, godinu ranije 0,5 odsto, 2009. godine 3,4 odsto, a 2008. godine čak 8,3 odsto.

Monstat pored ove prosječne prati i godišnju stopu inflacije koja pokazuje podatke za decembar tekuće godine u odnosu na decembar prethodne koji su deceniju unazad išli od 6,9 odsto u tom mjesecu 2008. do 1,6 odsto u decembru prošle godine. Samo je u 2004. bila negativna – 0,3 odsto. Uskoro ćemo znati i decembarsku za tekuću godinu.

Statističari objašnjavaju razliku između prosječne godišnje stope inflacije i godišnje stope inflacije.

“Po metodologiji prosječna godišnja stopa inflacije, mjerena indeksom potrošačkih cijena, predstavlja promjenu prosječnih potrošačkih cijena u posmatranoj godini u odnosu na prosječne potrošačke cijene iz prethodne godine. Dok godišnja stopa inflacije mjerena indeksom potrošačkih cijena predstavlja promjenu prosječnih potrošačkih cijena u posmatranom mjesecu u odnosu na isti mjesec prethodne godine. Kada govorimo o godišnjoj stopi inflacije, poredimo dva ista mjeseca iz dvije uzastopne godine, dok u slučaju prosječne godišnje stope inflacije poredimo prosječne potrošačke cijene u dvije uzastopne godine”, pojasnili su iz Monstata.

Kostić: Ekonomski rast ne govori o kvalitetu života

Ekonomski analitičar i profesor na Fakultetu za menadžment dr Vasilije Kostić kaže da su podaci o ekonomskom rastu praćeni očekivanjima javnosti da će odmah doći do povećanja dohodaka i da će se odmah živjeti bolje.

“Nažalost, stvari ne funkcionišu na taj način. Ekonomski rast sam po sebi ne poboljšava živote svih ljudi ili velikog broja njih. Taj odnos je u direktnoj vezi sa sistemom društvene raspodjele – pa u mjeri u kojoj on nije adekvatno postavljen i efekti ekonomskog rasta se ne raspodjeljuju ravnomjerno. Moguće je, čak, da ekonomija bilježi rast, a da realni dohoci građana padaju i da oni žive gore”, kaže Kostić komentarišući što rast plata ne prati rast ekonomije i cijena.

Da bi rast zaista ispunio očekivanja, potrebne su aktivne politike koje će efekte rasta transformisati – usmjeriti u opšti porast kvaliteta života ljudi. Odsustvo tih politika, dodaje on, znači stagnaciju u zaradama velikog broja ljudi.

“Nivo agregatne tražnje, odnosno platežno sposobne tražnje za proizvodima i uslugama preduzeća je presudan za rast zarada jer bez dovoljnog nivoa platežno sposobne tražnje nema ni tražnje za radnom snagom. Bez tražnje za radnom snagom nema ni rasta zarada jer nema impulsa za povećanjem cijene radne snage. Poslodavci neće povećati tražnju za radnom snagom dok se ne poveća tražnja za njihovim proizvodima i uslugama, što će reći da do tada neće postojati uslovi za rast zarada. Neophodne su, dakle, politike koje su podsticajne za biznis, a ne opterećujuće, usmjerene na podsticanje opšteg nivoa tražnje, što će reći unapređivanja i dinamiziranja ekonomske aktivnosti”, objašnjava ovaj profesor.

Riječ je o setu mjera: strateških i operativnih – od onih strukturne prirode do onih na mikro nivou koje se tiču poslovanja preduzeća.

“Najefikasnije oružje za jačanje tražnje i širenja dobrobiti na široke slojeve društva jesu fiskalne mjere – poreske mjere – adekvatno i pravedno oporezivanje i mjere podsticanja potrošnje koje će rezultirati rastom produktivnosti, otvaranjem novih radnih mjesta i konačno rastom zarada”, smatra profesor.

Moramo shvatiti, dodaje Kostić, da je odnos kretanja cijena i plata uvijek vrlo složen i teško ga je objasniti, naročito u nekoliko rečenica. On je rezultat mnogih faktora koji su međuzavisni i međuuslovljeni, pri čemu na formiranje kvantitativnog izraza tog odnosa znatan uticaj ima čak i redosljed uvođenja pojedinih činalaca, što dodatno komplikuje stvari. Povratno dejstvo je takvo da je često teško razlučiti šta čemu prethodi: da li povećanje/smanjenje plata rastu/padu cijena ili pak obrnuto.

Posljednjih desetak godina rast zarada i cijena je bio manje-više nominalno neusklađen – iako ta razlika nije bila značajna sem u pojedinim godinama (na primjer u 2012).

“No, ne smijemo zaboraviti da je riječ o nominalnim veličinama što znači da je u realnom smislu ta razlika, posmatrana kroz smanjenje realne kupovne moći građana, odnosno kroz smanjenje njihovih realnih dohodaka, u značenjskom smislu veća nego što to izgleda u nominalnom iznosu”, zaključuje Kostić.