Kako da sačuvamo živce na poslu

U jednoj kancelariji dogodila se sljedeća situacija. Usplahirena koleginica je utrčala govoreći gotovo kroz suze: ‒ Stvarno ne mogu više, stvarno ne mogu više… po stoti put uradim kako mi je rečeno i opet je ispalo kako radim pogrešno! A četvoro koleginica i kolega prilazi da je tješi i svi kao po komandi izvlače iz svojih „štekova“ one jedva vidljive čarobne tabletice uz koje reči utjehe uopšte nijesu potrebne.

Stvarno mislite da se ovo dogodilo samo jednom, u samo jednoj kancelariji?!

Bez obzira na to kog su pola, zaposleni i njihovi nadređeni vrlo često se ne razumiju. Nekad zato što nedovoljno slušaju jedni druge, a često i zato što informacije koje razmjenjuju nijesu dovoljno jasne i precizno definisane, piše Svet osiguranja a prenosi Bonitet.

Neki će reći: ‒ Na posao ionako idem samo radi plate. Drugi će, pak, biti skloniji tezi da je „cijeli svijet poludio“ i da tu nema šta da se priča. Može se često podleći i glasinama kako je osoba dospjela na rukovodeću poziciju zahvaljujući politici ili „svojim dugim nogama“, pa eto novog razloga da je ne volimo.

Ipak, okolnosti su takve kakve jesu, pa ako hoćemo da sačuvamo živce, možemo uz malo truda da učinimo da nam radno vrijeme, gdje provodimo bar polovinu svog budnog dnevnog stanja, prođe kvalitetnije i bez sredstava za smirenje.

Prije nego što uopšte počnemo da se bavimo temom, valjalo bi da se sa sobom dogovorimo da nije poenta u traženju krivca i optuživanju sebe ili druge strane, jer najlakše je reći : ‒ On je lud. ‒ ili : ‒ Ja sam glup. Nažalost, time se ništa neće popraviti. Potrebno je da nepristrasno sagledamo problematiku i otkrijemo koja su to ponašanja i sa naše i sa druge strane koja dovode do nerazumijevanja. Sljedeći korak je da pokušamo da ta ponašanja usaglasimo.

Da li se slušamo?

Ljudi obično više vole da budu slušani, nego da sami slušaju, pa kad nam neko nešto govori, mi jedva čekamo da udahne vazduh da mu uskočimo u riječ. To nam donekle ometa koncentrisanje na ono što naš sagovornik priča. S druge strane i on osjeća isto – čeka svoj red da nešto kaže. I dok razmišljamo o onome što ćemo mi reći – propuštamo mogućnost da detaljno provučemo kroz sopstveno razumijevanje ono što naš sagovornik govori. Isto je i u obrnutom smjeru – i eto jednog od mogućih razloga što nijesmo razumjeli šta je šef od nas tražio, ili što on nije razumio na koji način ćemo zadatak da obavimo.

Nije nam lako ni kada naš sagovornik priča sporo, pa čak ni prosječnom brzinom, a posebno ako govori suvišne riječi. Prosječan tempo govora je 100 do 140, a mogućnost slušanja čak 600 reči u minuti. Tako slušaocu ostaje mnogo vremena za sopstvene misli, a ako je ono što sagovornik govori dosadno ili procijenimo da nam je beskorisno – šanse da ga pratimo i razumijemo dodatno se smanjuju.

Za početak, možemo da uvježbamo kako da mi pravilno slušamo i razumijemo sagovornika. Postoji mogućnost da time pozitivno utičemo i na njega – da shvati da treba da nam uzvrati na isti način (ovo se ne dešava pod obavezno, ali postoji način da mu na to kasnije ukažemo, a da se ne naljuti).

Kad osoba pored nas govori, trebalo bi samo da se koncentrišemo na informacije koje nam saopštava, a to bismo mogli i da joj stavimo do znanja tako što ćemo klimnuti glavom u znak razumijevanja. U tome će nas ometati naša potreba da pretpostavimo šta će sljedeće reći, da razmišljamo o svojoj sljedećoj „primjedbi“, da sudimo o onome što govori, pa bi valjalo da se odupremo želji da je prekinemo.

Da bi nam bila što jasnija suština, bilo bi dobro da tražimo dodatne informacije u vezi sa onim o čemu naš sagovornik priča. Tako ćemo dodatno staviti do znanja da nam je razgovor važan i da želimo što bolje da razumijemo.

Tokom razgovora, dobro bi bilo da povremeno ponovimo svojim riječima ono što smo čuli, trudeći se da osim sadržaja prenesemo i stav: „Ako sam dobro razumio/razumjela, Vi smatrate da…“ Ako se ne složi, zamolićemo da objasni, a zatim mi možemo ponovo da parafraziramo ono što smo čuli.

Da bismo bili što sigurniji da li se razumijemo, možemo da potražimo kod sagovornika znake koji na to ukazuju, poput njegovih konstatacija: „Upravo sam na to mislio“ i slično.

Ovaj model može nam pomoći i kada naš šef možda ne umije pravilno da artikuliše zadatak (ima i takvih slučajeva – ne razmišljajmo sada o tome „ko ga je na tu poziciju doveo“). Svojim pitanjima dovešćemo ga do toga da i nama i sebi razjasni šta je tačno htio, a svojim govorom tela pokazaćemo mu dodatno da smo zainteresovani za temu i da nam je fokus upravo na što boljem obavljanju radnog zadatka.

Šta ne treba da radimo?

Bez obzira na to da li je u pitanju razgovor sa šefom ili sa prijateljima, poznanicima, rođacima, postoje neki potezi koji nijesu preporučljivi – osim ako Vam cilj nije upravo da iznervirate sagovornika.

Dok druga osoba govori, ne bi trebalo da se namećemo kako bismo preuzeli kontrolu nad tokom razgovora – pustimo je da ispriča sve što želi, jer razgovor obično nije nadmetanje.

Dok neko govori, trebalo bi da izbjegnemo poriv da se u svojim mislima bavimo njegovim cipelama, frizurom, a ne da na osnovu pojedinačnih riječi i pokreta „procjenjujemo kakva je osoba“. Valjalo bi da se dominantno koncentrišemo na poruku koju želi da nam prenese.

Ako nam se ne dopada to što čujemo, ne moramo da krenemo sa optužbama kako je u pitanju „atak na našu ličnost“, niti da koristimo terminologiju kojom ćemo poniziti drugu osobu. Naravno, ako se osjećamo ugroženim, ne treba to da prećutimo, već da kažemo kako se osjećamo, ali bez agresije i vrijeđanja, a posebno ako je u pitanju komunikacija u radnom okruženju.

Ljudi ne vole moralisanje, često imaju potrebu da se povjere ako su uradili nešto što se kosi sa ustaljenim normama, ali nikako ne očekuju pridiku s druge strane. U tim situacijama nije preporučljivo odmah krenuti sa savjetovanjem i podučavanjem, kao da jedino mi znamo šta je najbolje. Kad je posao u pitanju, dopustimo sagovorniku (bez obzira na naše uloge) da izloži svoje mišljenje ili zahtjev, a ako vidimo da mu ide teško, potpitanjima mu možemo u tome pomoći.

Uobičajeno je u žustrim diskusijama između kolega ili zaposlenih i rokovodilaca, da se u nedostatku drugih argumenata jedna strana „hvata“ za sitne greške u akcentu, u pogrešnom terminu, kako bi napala sagovorika. Često se može čuti i „postavljanje dijagnoza“, iako nijesmo za to kompetentni ni školovani, a posebno je uočljivo osvrtanje na nečije pretpostavljeno psihološko stanje.

Pretjerano pričanje o sebi takođe će odbiti sagovornika – ne moramo na svaku njegovu misao da se nadovezujemo sopstvenim primjerom. Dovoljno će biti da se fokusiramo na njegovu situaciju/primjer/iskaz i da jasno stavimo do znanja, kako verbalno, tako i govorom tijela, da nas to o čemu govori interesuje. Tako će osoba sa kojom pričamo znati da je uvažavamo, pa će imati potrebu da nam takvo ponašanje uzvrati, čak i ako možda nije imala takvu namjeru.

Nije riječ o „podilaženju“

Možete sada reći : ‒ Ma na pamet mi ne pada da se toliko bakćem običnom razmjenom informacija na poslu. I to je u redu ako se tamo osjećate dobro, i ako se ostali zbog Vas ne osjećaju loše.

Možete, naravno, reći i : ‒ Ma baš me briga ‒ i praviti se da je zaista tako, ali želudac nas obično brzo razuvjeri.

Ostaje i mogućnost : ‒ Posvađaću se, pa kud puklo da puklo ‒ jedino što se tu ne zna unaprijed preko čijih će leđa da „pukne“.

To što ćemo se fokusirati na slušanje i razumijevanje sagovornika, i „priskočiti u pomoć“ ukoliko ne umije da se iskaže, ne znači da „podilazimo“ svom nadređenom ili sagovorniku, već da olakšavamo sebi razumijevanje onoga što treba da uradimo, kako ne bismo kasnije došli u situaciju iz kancelarije sa početka priče.

„Podilaženje“ nikad ne donosi dobro na duge staze, kako zaposlenima tako ni preduzeću, jer zaposleni koji nemaju samopouzdanje da iskažu svoj stav o temi koja se tiče i njih samih, obično nemaju ni znanje kojim bi svoj stav potkrijepili, pa kvalitetnom poslodavcu nijesu ni potrebni. A ako je poslodavac taj koji želi samo zaposlene koji će klimati glavom i odobravati i skrušeno gledati u zemlju čekajući kraj radnog vremena – razmislite da li je to radno okruženje dovoljno dobro za Vas jer život ne stoji, a mogućnosti za razvoj Vas neće vječno čekati.