Ludwig Erhard: Čovjek koji je stvorio njemačko poslijeratno ekonomsko čudo

Rijetko i osvježavajuće da moćni razumiju ograničenja moći, te odbacuju njenu upotrebu i zapravo je vraćaju na bezbroj pojedinaca koji čine društvo. George Washington bio je takva osoba. Ciceron je bio drugi. Takav je bio i Ludwig Erhard, koji je učinio više od bilo kojeg drugog muškarca ili žene na denacifikaciji njemačke ekonomije nakon Drugog svjetskog rata. Time je stvorio čudesan ekonomski oporavak.

“U mojim očima”, rekao je Erhard u januaru 1962., “moć je uvijek dosadna, opasna, brutalna i naposljetku čak i glupa”.

Prema svim kriterijima, Njemačka je bila katastrofa 1945. godine – poražena, devastirana, podijeljena i demoralizirana – i to ne samo zbog rata. Nacisti su, naravno, bili socijalisti (njihovo ime proizlazi iz Nacionalsocijalističke njemačke radničke stranke), tako da je više od decenije ekonomija “planirana” s vrha. Bila je mučena s kontrolom cijena, racioniranjem, birokratijom, inflacijom, kronizmom, kartelima, pogrešnim usmjeravanjem resursa i vladinom komandom nad važnim industrijama. Proizvođači su proizvodili ono što su im planeri naredili. Služenje državi bila je najviša vrijednost.

Trideset godina ranije, tinejdžer Ludwig Erhard je čuo kako otac raspravlja o klasično-liberalnim vrijednostima u razgovorima s kolegama poslovnim ljudima. Bavarski preduzetnik koji se bavio odjećom i tekstilom, aktivno se suprotstavljao sve većoj kartelizaciji njemačke ekonomije od strane cara Wilhelma starijeg. Erhardov biograf Alfred C. Mierzejewski piše o Ludwigovu ocu:

Iako nikada nije bio bogat, postao je član solidne srednje klase koja je živjela od napornog rada zadovoljavajući rastuću potražnju potrošača tog razdoblja, a ne lobiranjem za državne subvencije ili zaštitu kao što su to činili mnogi plemići kako bi sačuvali svoje farme te mnogi industrijalci kako bi uspjeli odbiti inostranu konkurenciju.

Mladi Ludwig prezirao je terete koje je vlada nametala iskrenim i samostalnim poslovnim ljudima poput njegovog oca. Razvio je cjeloživotnu strast za slobodno tržišno takmičenje, jer je shvatio ono što će Hayek tako dobro izraziti četrdesetih godina prošlog vijeka: “Što više državnih planova, to je teže planiranje za pojedinca.”

Ozbiljno ranjen od strane savezničke topničke ljuske u Belgiji 1918, Ludwigove liberalne vrijednosti su ojačale njegovim iskustvom u krvavom i uzaludnom Prvom svjetskom ratu. Nakon burne hiperinflacije koja je zahvatila Njemačku u godinama poslije rata, stekao je doktorat iz ekonomije, preuzeo porodični posao, a na kraju je vodio institut za istraživanje tržišta, koji mu je dao priliku da piše i govori o ekonomskim pitanjima.

Protiv Hitlerove politike

Hitlerov uspon na vlast tokom tridesetih godina duboko je uznemirio Erharda. Odbio je da ima bilo kakve veze s nacizmom ili nacističkom strankom, čak i tiho podržavajući otpor režimu koje se s godinama razvijao. Nacisti su na to reagovali tako što je izgubio posao 1942. godine, kada je napisao rad u kojem opisuje svoje ideje za slobodnu poslijeratnu ekonomiju. Sljedećih nekoliko godina proveo je kao poslovni savjetnik.

Godine 1947. Erhard je predsjedavao važnom monetarnom komisijom. To se pokazalo kao vitalni korak prema položaju direktora ekonomije za Bizonal Economic Council, tvorevinu američkih i britanskih okupacijskih vlasti. Tamo je mogao konačno pretvoriti svoje poglede u politiku i transformirati svoju zemlju.

Erhardovi pogledi do tada su se učvrsnuli u nepromjenljiva uvjerenja. Valuta mora biti čvrsta i stabilna. Kolektivizam je bio smrtonosna glupost koja je gušila kreativnu osobu. Centralno planiranje bilo je prevara i zabluda. Državna preduzeća nikada ne bi smjela biti prihvatljiva zamjena za dinamiku konkurentnih i poduzetničkih tržišta. Zavist i preraspodjela bogatstva bili su zlo.

“Mnogo je lakše davati svima veći komad od sve većeg kolača”, rekao je, “nego da dobiju više kroz borbe oko dijeljenja malog kolača, jer u takvom procesu svaka prednost za jednu stranu je nedostatak za drugu.”

Erhard se zalagao za poštenu utakmicu bez privilegovanih. Njegov recept za oporavak? Država će postaviti pravila igre i u svim drugim stvarima pustiti ljude da sami izvuku Njemačku iz mrtvila. Savremeni ekonomista William H. Peterson otkriva šta se dogodilo sljedeće:

Godine 1948, u junsku nedjelju, bez znanja ili odobrenja savezničkih vojnih okupacijskih vlasti (koji su naravno bili daleko od svojih kanceclarija), zapadnonjemački ministar ekonomije Ludwig Erhard jednostrano je i hrabro izdao uredbu kojom se brišu racionisanja i kontrole cijena i uvodi se nova čvrsta valuta, Deutsche mark. Odluka je odmah stupila na snagu. Erhard je zapanjenom njemačkom narodu rekao: “Sada je marka vaš jedini kupon racionisanja”.

Američke, britanske i francuske vlasti, koje su imenovale Erharda na njegov položaj, bile su užasnute. Neki su ga optuživali da je prekoračio svoje definisane ovlasti, te da bi ga trebao ukloniti. Ali djelo je učinjeno. Američki komandant, general Lucius Clay mu je rekao: “Herr Erhard, moji savjetnici kažu da činiš veliku grešku.” “Nemoj ih slušati, generale”, odgovorio je Erhard, “moji savjetnici mi govore istu stvar.”

General Clay je protestovao što je Erhard “promijenio” saveznički program kontrole cijena, ali Erhard je insistirao da uopšte nije promijenio politiku kontrole cijena. Jednostavno ju je “ukinuo”. U sljedećim sedmicama i mjesecima, izdao je prašinu deregulacijskih naloga. Smanjio je tarife. Podigao je poreze na potrošnju, ali ih je više nego nadoknadio s 15 postotnim smanjenjem poreza na dohodak. Uklanjanjem destimulacija na uštedu, on je podstakao jednu od najviših stopa štednje bilo koje zapadne industrijalizovane zemlje. Zapadna Njemačka bila je preplavljena kapitalom i rastom, a komunistička istočna Njemačka je malaksala. Ekonomist David Henderson piše da je Erhardov moto mogao biti: “Nemojte sjediti samo; poništite nešto.”

Rezultati su bili zapanjujući. Kao što piše Robert A. Peterson. Gotovo odmah, njemačka ekonomija se preporodila. Nezaposleni su se vratili na posao, hrana se ponovno pojavila na policama prodavnica, a legendarna produktivnost njemačkog građanina oslobodila se. U roku od dvije godine, industrijska proizvodnja utrostručila se. Početkom 1960-ih, Njemačka je bila treća najveća ekonomska snaga na svijetu. I sve se to dogodilo dok je Zapadna Njemačka asimilovala stotine hiljada izbjeglica iz Istočne Njemačke.

To je bio ritam rasta koji je potukao evropske zemlje koje su primale daleko više pomoći u okviru Maršalovog plana od Njemačke ikada.

Pojam “njemačko ekonomsko čudo” bio je široko korišćen i shvaćen za ono što se to dogodilo 1950-ih pred očima svijeta, ali Erhard na to nikada nije tako gledao. U svojoj knjizi Prosperitet kroz takimčenje 1958. opisao je: “Ono što se dogodilo u Njemačkoj … je sve osim čuda. To je rezultat iskrenih nastojanja cijelog naroda koji je, u skladu s načelima slobode, imao priliku koristiti ličnu inicijativu i ljudsku energiju“.

Iskušenja socijalne države 1960-ih poništila su neke od Erhardovih reformi. Njegove tri godine kao kancelara (1963-66) manje su uspješne od njegovog mandata kao ministra ekonomije. Ali njegovo naslijeđe je krivotvoreno u toj deceniji i po nakon završetka rata. On je zauvijek odgovorio na pitanje: “Šta raditi s ekonomijom u ruševinama?”, jednostavnim, dokazanim i definitivnim receptom: „Oslobodite je”.

Autor: Lawrence W. Reed, preveo: Danijal Hadžović. Izvor: Liberalni forum, adaptacija: Investitor.me