Ko je kriv za istorijski rast cijena

Prošlo je već godinu dana otkad su se primijetili prvi znakovi inflacije. Većinu vremena, sve do kraja 2021, centralne banke su odbijale da priznaju nastanak problema rasta cijena.

U tome nijesu bile same. I neki mediji su pisali kako nema razloga za strah od inflacije, a politike ekspanzivnih monetarnih politika, u narodu poznate kao “printanje novca”, moraju se nastaviti. Koliko se daleko išlo s izvrtanjem teza, svjedoče brojni tekstovi o tome kako je inflacija ustvari dobra za radnike.

Ali inflacija je postala toliko velika da ni najveći oratori više ne mogu braniti teze o njenoj prolaznosti, privremenosti ili pak njenom pozitivnom uticaju na radnike. Doslovno decenijama neviđen porast cijena, od SAD-a, preko Ujedinjenog Kraljevstva, do Evropske unije, pokolebao je i najveće skeptike u rast inflacije, piše Indeksov Branimir Perković.

Zahvaćena je i Latinska Amerika, Rusija (još prije rata u Ukrajini), Australija, Indija, a i dijelovi Dalekog istoka. Zaista se radi o globalnoj opasnosti, sve većoj iz mjeseca u mjesec.

Prvo su učestvovale u stvaranju problema, a onda ga nijesu priznavale

Osim što su svojim djelovanjem u vrijeme pandemije doprinijele nastanku inflacije, centralne banke je nijesu dugo vremena ni priznavale kao problem. Čak i sada kada problem priznaju, ne reaguju. Tek najavljuju da će reagovati, osim par slabih i debelo zakašnjelih poteza s ciljem prestanka ekspanzivne monetarne politike.

Krajem novembra 2021. predsjednik američkog FED-a Džerom Pauel priznao je da su bili u krivu po pitanju inflacije. Naime, negirali su njenu opasnost i perspektivu rasta, dok su ih mnogi ekonomisti upozoravali bar od aprila 2021.

ECB, centralna banka EU, i tada je bila skeptična te je tek prestala za opis inflacije koristiti termin “prelazna”, zamjenjujući ga s “uglavnom prelazna”. Koliko je “prelazna” i “uglavnom prelazna” svjedočimo ove godine kad rast cijena postaje sve veći.

Prva upozorenja su dana još u vrijeme pandemije, kada su centralne banke počele s izrazito ekspanzivnim monetarnim politikama u svrhu očuvanja kakve-takve privredne aktivnosti dok je ona bila praktično prisilno zaustavljena.

Logika je u suštini bila jednostavna: ljudima je zabranjeno da troše novac, ekonomije su dobrim dijelom zaustavljene državnim dekretima, a time je pao opticaj novca, što de facto znači da ga manje ima. Rješenje je bilo u tome da se vještački stvori više novca i pad prometa novca kompenzuje povećanjem njegove količine. Neko vrijeme je to i funkcionisalo.

Uz to su vlasti u SAD-u i širom EU uvodile brojne politike fiskalne ekspanzije. U suštini se dijelio helikopterski novac. Zabranjivalo se ljudima i kompanijama da rade, a u zamjenu su im se davali novci. Novci koje nijesu imali gdje da troše pa je stopa štednje u nekim mjesecima prelazila četvrtinu i trećinu prihoda.

Moralo se, govore danas mnogi. Ali moralo se upravo zbog toga što se htjelo, paradoksalno. U situaciji kada se povlači kočnica potrošnje, rada i poslovanja, zaista se moraju uvoditi takve politike da se održi privid normalnosti, ili barem “novog normalnog”.

Prema nekim procjenama, samo fiskalni stimulansi u SAD-u za vrijeme pandemije su iznosili 25 odsto godišnjeg bruto društvenog proizvoda te države. Ogromni su to novci, ipak se radi o najvećoj ekonomiji na svijetu. Članice EU nijesu puno zaostajale za takvom praksom.

Ne postoji “novo normalno”

To što je proglašeno “novo normalno” ne znači da se stvarnost promijenila, da stari društveni zakoni ili zakoni fizike više ne funkcionišu. Isto je s ekonomskim zakonitostima. Ekonomska stvarnost je ostala ista, ma koliko je centralne banke, političari ili neki mediji ignorisali.

Ako su se 2020. i 2021. zanemarivali i odbacivali ekonomski fundamenti, 2022. su se oni kao bumerang vratili istim centralnim bankama i političarima koji su ih pokušali proglasiti mrtvima, pod parolom “novo normalno”.

Može se samo nagađati je li za vrijeme pandemije postojao neformalni dogovor između političara i centralnih banaka, koji se prema svetom zakonu odvojenosti monetarne od fiskalne vlasti ne bi trebali ni poznavati. Ali rast cijena, tj. inflacija je postala glavno, ili bar jedno od glavnih, političko pitanje.

Naravno, svaki pametni političar, a izgleda da su šefovi centralnijh banaka postali prerušeni političari (Kristin Lagard, na čelu ECB-a, je pravnica, a ne ekonomistkinja), ima nekoliko opravdanja i žrtvenih jagnjadi u rukavu.

U početku su to bili poremećaji u svjetskoj trgovini, pa rast cijena nafte i gasa, odnedavno su to Putin i rat u Ukrajini, a najnoviji krivac je Kina, tj. lockdown u Kini. I dok su se iz mjeseca u mjesec nabrajali novi krivci, inflacija je rasla, a centralne banke nijesu ništa preduzimale da ju obuzdaju. I dalje ništa ne preduzimaju, iako bar, eto, priznaju da postoji problem.

Slaba je to utjeha za one kojima se smanjuju penzije i obezvrjeđuje štednja. Slaba je to utjeha radnicima, koje su uvjeravali da im je inflacija u interesu, a sada im padaju realne zarade. Krivica za trenutnu situaciju nije njihova, ali će oni biti najpogođeniji.

Istina, događaji koji se koriste kao alibi bi svejedno doveli do rasta cijena. Ali taj rast bi bio kudikamo manji da su centralne banke reagovale na vrijeme, ili da su uopšte reagovale do sada, te oni nisu opravdanje za nedjelovanje.