Toksični stav: Zaposleni ne smiju kompaniju da doživljavaju kao porodicu

Jedno od najvećih priznanja koje šef može dobiti jeste da se njegovi zaposleni u kompaniji osjećaju kao kod kuće, jer ona je njihova druga porodica, a ljudi s kojima rade više od kolega, maltene braća i sestre. Nerijetko, vesela i opuštena porodična atmosfera jedna je od glavnih udica kojom se love budući zaposleni, jer – ko ne bi htio da radi u okruženju gdje se poštuje bratstvo i jedinstvo, a šef te voli k’o da si mu rođeni. Stavi li se na stranu činjenica da porodica za sve nema isto značenje, u kontekstu posla, tvrditi da je kompanija porodica je pogrešno, ali krajnje toksično, piše Sandra Babić iz Lider Medije.

Nedavno se portal Harvard Business Review pozabavio tim modernim fenomenom brendiranja, ali i (kod nekih) insistiranja na tome da svoje kompanije pretvore u nešto što će zaposleni zvati ili prepoznati kao porodicu. Naravno, budući da svi provodimo trećinu života na poslu, kolege nijesu samo kolege ni šefovi samo šefovi. Prirodno je da se njihove uloge mijenjaju pa su oni istovremeno poslovni saradnici, prijatelji, osobe od povjerenja, rame za plakanje, ali zvati to ‘porodičnom kulturom’, premda isprva ne zvuči maliciozno, u suštini može donijeti veliku štetu zaposlenima i čitavoj kompaniji.

Loše posljedice

Za početak, u takvom se okruženju od zaposlenih očekuje da se s kolegama povežu na dubljem nivou (to mogu, jer – porodica smo!), ali to ne želi svako. Čak i oni koji se u takvom okruženju plivaju kao ribe u vodi, on im se može obiti o glavu.

Prema istraživanju kojeg citira Harvard Business Review, premda ‘porodica’ kao metafora za opis radne kulture može biti podsticajna, motivišuća i pozitivna, ona za sobom vuče i negativne posljedice.

Jedna od njih, ma koliko to kontraintuitivno zvučalo jeste – emocionalni angažman. On, svakako, može redukovati broj konflikata i neslaganja u organizaciji, ali, istovremeno, stvoriti osjećaj obaveze kod zaposlenog koji nužno nema veze s obavezom ispunjavanja radnih zadataka. Kod zaposlenih se tada gubi granica privatnog i poslovnog što nerijetko ostavlja negativne posljedice na mentalno zdravlje (stres, anksioznost). Takođe, istraživanja su pokazala da se lojalni zaposleni, oni koji šefove doista doživljavaju (ili se to tjeraju činiti, jer – porodcia smo!) kao članove familije, često ponašaju neetično te ih je lako iskoristiti. Tako ih se, recimo, može lakše natjerati da na poslu ostaju mimo radnog vremena (neplaćeno) ili pak da prećute neke nepovoljne stvari/situacije, utrpaju ih pod tepih jer procjenjuju da je tako najbolje za organizaciju (porodicu).

Samo posao

Kad zaposleni rade s idejom da im je firma porodica, velike su šanse da će im s vremenom pasti produktivnost, ali i da će doživjeti burnout.

Ukoliko otac ili majka porodice (šefovi) ne preduzmu neke korake, postoji opasnost da se to ‘sagorijevanje’ na poslu počne doživljavati kao normalna posljedica velikog (i očekivanog) angažmana za dobrobit firme/porodice. U takvim se strukturama davanje negativnih feedbecka, ali i otkaza doživljava izuzetno lično.

To i ne čudi uzme li se u obzira da se, kreiranjem porodične strukture na poslu, stiče iluzija da su te veze neraskidive, vječne. Isto kao što se zaposleni emocionalno i poslovno angažuje više nego je potrebno, istu stvar očekuje i od svog šefa. Kako nastavlja Harvard Business Review, umjesto promovisanja porodičnog mentaliteta, moderne kompanije bi trebalo da se posvete kreiranju strukture koja izvlači najbolje od zaposlenih (njihov talent, vještine, znanja) te ih tretirati više kao ekipu ili pleme.

Takva kultura se bazira na empatiji, osjećaju zajedništva i pripadanja, ali, za razliku od porodične, ne traži od zaposlenih njihov emocionalni angažman (on dolazi spontano, ljudi se zbližavaju kroz saradnju); oni se tako ne osjećaju krivima, nedovoljnima, povrijeđenima i ne ugađaju ostalim članovima porodice (posebno šefovima) na način koji je toksičan i štetan.

Takođe, nužno je da zaposleni znaju tačno šta se od njih očekuje, koja su pravila igre te uspostavi jasnu granicu između poslovnog i privatnog života. Na kraju, doista je lijepo raditi u okruženju u kojem se zaposleni osjećaju kao kod kuće, ali posao je i dalje – posao. Nijesu se zaposlili jer im treba porodica već da unovče svoja znanja i vještine u osmosatnom radnom vremenu.