Centralne banke nijesu tu da ostvaruju profit
Za razliku od biznisa, centralne banke su dizajnirane da zarađuju novac samo u najbukvalnijem smislu. Oni imaju mandat da djeluju u javnom interesu: da čuvaju vrijednost novca koji izdaju kako bi ljudi mogli s povjerenjem donositi finansijske odluke. Suština centralnih banaka nije profit, već javno dobro.
Danas, nakon izuzetnog perioda u ekonomskoj istoriji, neke centralne banke se suočavaju s gubicima. Ovo se posebno odnosi na situacije ako su kupili imovinu kao što su obveznice i druge hartije od vrednosti kako bi stabilizovali svoju ekonomiju kao odgovor na aktuelne krize. Mnogi neće davati doprinose u državnu kasu godinama koje dolaze.
Da li to znači da su centralne banke nezdrave? Odgovor je “ne”. Gubici ne ugrožavaju vitalnu ulogu ovih institucija, koje su mogle i djelotvorno djeluju i uz gubitke i negativan kapital. A jedinstvena priroda alata centralne banke znači da su gubici ponekad cijena koju treba platiti za postizanje njihovih ciljeva — da podrže rast i održavnje radna mjesta, osiguraju stabilne cijene i pomognu da finansijski sistem bude siguran i stabilan.
U normalnim vremenima, moguće je da centralne banke ispunjavaju svoje mandate i ostvaruju profit bez preuzimanja značajnog finansijskog rizika. Tradicionalno, jedinstveni emitent novca pruža pouzdan tok prihoda. Ali centralne banke sa velikim deviznim rezervama, izgrađenim da ublažavaju eksterne šokove, često će iskusiti uspone i padove prihoda od fluktuacija deviznog kursa. To znači da ponekad prave gubitke kada teže svom cilju stabilne valute.
U vremenima krize, centralne banke će možda morati da preuzmu dodatne rizike. I to rade širom otvorenih očiju. Jedan od primjera je kupovina državnih obveznica, uključujući one formirane tokom Velike finansijske krize 2008. i nedavno tokom pandemije Covid-19, kako bi se spriječila ekonomska katastrofa, podržavanjem finansijske stabilnosti, održavanjem protoka kredita i jačanjem ekonomske aktivnosti.
U protekloj deceniji, sa inflacijom i niskim kamatnim stopama tokom dužeg perioda, ove kupovine obveznica su povećale prihod. U stvari, neke centralne banke su bile u mogućnosti da prebace neuobičajeno velike profite na vlade. Ali nakon pandemije i od invazije Rusije na Ukrajinu, inflacija se vratila, što je nametnulo potrebu za višim kamatnim stopama. To je ujedno izložilo centralne banke gubicima vezanim za imovinu kupljenu u prošlim uspješnim naporima spašavanja.
Centralne banke trebalo bi da stave svoju svrhu iznad profita. Da li bi imalo smisla da centralna banka sa velikim deviznim rezervama poveća njihovu vrijednost nasumičnim pokretanjem devalvacije svoje valute samo da bi stvorila neočekivani prihod? Ili za centralnu banku sa aktivom u domaćoj valuti da zadrži niske kamatne stope, čak i uprkos visokoj inflaciji, samo da bi sačuvala jeftino finansiranje i ostvarila profit? Takvi postupci bi bili krajnje neprimjereni, kršili bi njihove mandate i destabilizovali ekonomiju.
Duša novca je povjerenje. Da bi poslovalo efikasno, poslovanje mora održati povjerenje investitora. A centralne banke moraju održati povjerenje javnosti.
Vlade takođe imaju ulogu u suočavanju sa gubicima svojih centralnih banaka. Budući da su ove institucije na kraju podržane od strane države, povjerenje u novac zahtijeva zdrave državne finansije i dobro finansijsko upravljanje.
Gubici su opasni jer mogu nanijeti štetu javnim finansijama, ali daleko veće štete bi nastupile ako centralne banke zanemaruju svoje primarne zadatke ako bi po svaku cijenu izbjegavale gubitke. Javnost je, preko izabranih zvaničnika, dala centralnim bankama posao cjenovne i finansijske stabilnosti zbog njihovih ogromnih društvenih koristi. Sada, i dugoročno gledano, troškovi gubitaka centralne banke su beznačajni u poređenju sa troškovima odbjegle inflacije i produžene ekonomske krize.
Autor: Agustín Carstens, Financial Times