Veoma bogati su često loši investitori. Evo zašto

Prilično je lako rasipati ogromne svote novca. Pitajte samo potomke najbogatijih Amerikanaca.

Godine 1900. bilo je oko 4.000 milionera u Sjedinjenim Državama. Kada bi jedna porodica sa 5 miliona dolara u to vrijeme pasivno investirala u šire tržište akcija SAD i razumno trošila na to (oko 2% svog bogatstva svake godine), danas bi imala 16 milijardi dolara. Da je četvrtina tih porodica učinila isto, danas bi bilo oko 16.000 milijarderskih domaćinstava.

Ali, prema Forbesu, u zemlji ima samo oko 730 milijardera, a gotovo nijedan od njih nije naslijedio dugogodišnje generacijsko bogatstvo, prenosi CNN. U stvari, manje od 10% trenutne liste milijardera potiče od bilo koga sa prve Forbsove liste bogatih, objavljene 1982.

Pa gdje je nestao sav taj novac?

To je ono što je Victor Haghani, suosnivač kompanije za upravljanje bogatstvom Elm Partners, namjeravao pronaći u svojoj novoj knjizi “Nestali milijarderi”, koju je koautor napisao sa svojim kolegom Jamesom Whiteom.

Odgovor, kaže Haghani, leži u načinu na koji ljudi ulažu. Obično se previše fokusiraju na to koje dionice kupiti i prodati, a nedovoljno na to koliko.

Haghani ima iskustvo iz prve ruke. Devedesetih je bio suosnivač Long-Term Capital Management (LTCM) i osvojio Wall Street na juriš, donoseći u prosjeku prinos od 30% godišnje.

Sve dok nije stalo.

Godine 1998. LTCM je izgubio 4,6 milijardi dolara za manje od četiri mjeseca kako je izbila kriza u Rusiji. Federalne rezerve su okupile najviše zvaničnike iz najmoćnijih svjetskih banaka i organizovale dokapitalizaciju kompanije u vrijednosti od 3,65 milijardi dolara, ali je fond na kraju ipak likvidiran 2000. godine.

Haghani je govorio za CNN-ov “Before the Bell” o tome kako maloprodajni investitori mogu naučiti iz njegovih ranijih grešaka, kao i šta se može naučiti iz grešaka najbogatijih američkih porodica.

CNN: 25 godina kasnije, koje lekcije investitor još može naučiti iz kolapsa LTCM-a?

Victor Haghani: Sve je u pitanju koliko rizika treba preuzeti. Prilikom ulaganja morate donijeti dvije odluke: šta želite kupiti ili prodati i koliko toga želite kupiti ili prodati.

LTCM je imao dobre investicije, ali smo dobili upit “Koliko?” Pitanje pogrešno – imali smo ih previše. Ako dobijete “Šta?” odluka je pogrešna i odluka o veličini ispravna, i dalje je nesrećno i izgubićete novac. Ali i dalje ćete moći nastaviti i pronaći neke bolje investicije.

Ako dobijete pitanje “Koliko?” a odluka pogrešna, to je katastrofalno. LTCM je odlična studija slučaja u tome.

Kako su američke dinastičke porodice napravile iste greške?

Cornelius Vanderbilt je umro 1877. sa 100 miliona dolara, a svom najstarijem sinu dao je 95 miliona. Do 1950-ih nije postojao nijedan Vanderbilt koji je čak bio i milioner. To je prilično nevjerovatno.

Ali to je takođe prilično tipično, i vraća se na ovo pitanje “Koliko?”. Okruženje za investiranje u posljednjih 125 godina nije moglo biti bolje. Bilo je teško ne ulagati u stvari koje su imale pozitivan povrat. Ali ljudi su pogrešno donijeli odluku o veličini. Preuzeli su previše rizika u svojim portfeljima uglavnom zato što su bili previše koncentrisani na premalo stvari i nijesu imali dovoljnu diversifikaciju.

Recimo da garantujem investitoru da će ostvariti prosječan godišnji prinos od 5%. Svake godine će biti volatilnosti – jedne godine ćete biti u porastu za 35%, a sljedeće godine ćete biti u padu za 25%, ali dugoročno će prosjek biti do 5%. Čini se kao velika stvar, ali rizik počinje da jede prinos.

Recimo da uložite 100$ i vratite 50% u jednoj godini. Sljedeće godine gubite 50%. Vaš prosječan prinos je nula, ali vaše bogatstvo se zapravo smanjilo na 75 dolara.

Taj rizik šteti vašem složenom povratu. LTCM je imao pozitivan prosječan prinos, ali je doživio gubitak od 90% 1998. godine i izgubio skoro sav naš novac.

Ove dinastičke porodice su takođe donosile loše odluke o trošenju. Oni bi postavili ono što se činilo održivom politikom potrošnje u određenom trenutku, a onda se svijet promijenio i vrijednost njihovog investicionog portfelja je opala i odjednom ta potrošnja više nije bila primjerena nivou bogatstva koji su imali. Jednom kada se to dogodi, rasipanje bogatstva je brzo.

Pouka ovdje je da je ispravna veličina rizika ulaganja zaista važna kada je u pitanju dugoročna održivost vašeg životnog stila i vaše potrošnje.

Kako onda odlučiti koliko rizikovati?

Osnovni cilj je da maksimizujete svoje ishode prilagođene riziku, a neki ljudi su skloniji riziku od drugih.

Morate razmisliti o očekivanom prinosu koji tržište nudi, a zatim morate odlučiti koji nivo izloženosti rizičnoj imovini ima smisla za vas i koji nivo potrošnje će vas podržati na održiv način do kraja života – ili dalje ako želite da ostavite novac svojoj djeci.

Ima li još nekih “stvari za ponijeti” od ovih izgubljenih milijardera?

Mislim da niko ne može da zamisli da današnje veoma bogate porodice neće biti bogate za 50 godina. Ali narednih 50 godina će biti drugačije od prethodnih. Ljudska priroda uzrokuje da ljudi preuzmu previše rizika ili previše troše i možemo vidjeti da se isti obrazac razvija u budućim decenijama.

Na kraju krajeva, jedina stvar koju možemo učiniti sa svojim bogatstvom je da ga potrošimo ili poklonimo. I vjerovatno je dobra stvar za društvo da se bogatstvo vremenom preraspoređuje.

CNN/Investitor