Zašto se slavi Praznik rada?
Prvi dan u maju internacionalno je prepoznat kao Međunarodni praznik rada. Dan se obilježava u gotovo cijelom svijetu da bi se odala počast svim radnicima koji su se tokom 19. i 20. vijeka borili za bolji položaj sebe i svojih kolega.
Današnji radnik navikao je na prava koja su prije bila suluda ideja. Osmosatni radni dan, pet radnih dana u sedmici, pravo na sindikat, godišnji odmor, penzija i zabrana rada maloljetnicima – svako od ovih prava trebalo je izboriti, često i nasilnim štrajkovima. Štrajk koji je izazvao najviše problema onima koji su bili protiv promjena dogodio se 1886. godine u Čikagu, kada je oko 40.000 ljudi marširalo ulicama za bolje radne uslove.
Evropski radnici takođe su popratili zbivanja u SAD-u i krenuli u borbu za bolje uslove. To ne znači da nije bilo štrajkova prije 1880-ih, no nakon događaja u Čikagu radničke udruge postaju sve masovnije i organiziranije. Bila je to velika prekretnica u borbi za radnička prava te početak promjena koje će rezultirati boljim radnim uslovima.
19. vijek i radništvo
Pojam radnik prvi put se spominje u državama zapadne Evrope i SAD-a na prelazu iz 18. u 19. vijek. Pričamo o vremenu industrijske revolucije – nastaju prve fabrike, grade se prve željeznice i nastaju viškovi robe koji se trebaju negdje prodati radi profita. Svijet prije industrijske revolucije bio je fokusiran na zemlju i hranu. Taj feudalni sistem nestaće kroz 19. vijek i biće zamijenjen onim kapitalističkim.
Tada se javljaju prvi radnici. Oni koji su prije radili na zemlji pored nekog dvorca daleko od velikog grada sada sele u gradove. Stari feudalni plemići koji su shvatili kakve se promjene događaju koriste svoje bogatstvo da bi izgradili prve fabrike i počinju se baviti prodajom svojih proizvoda da bi ostvarili profit. Za to im je potrebna ljudska snaga, no ne moraju brinuti jer postoji toliko ljudi koji sele u gradove u potrazi za poslom da kako god loše uslove dali, većina neće imati izbora nego pristati.
U takvim okolnostima se zapošljavaju prvi radnici. Plate su vrlo niske, a radničke porodice često šalju i svoju djecu da rade s njima kako bi se zaradilo dovoljno za hranu. Bogati vlasnici u tome ne vide problem: za njih je normalno da se neki ljudi rode u bogatstvu i nastave biznis svoje porodice, a oni manje srećni će raditi u rudnicima, gdje se svako malo dogodi nesreća i neko pogine.
A šta je s državom? Danas postoje socijalna pomoć i niz poslova u kojima nije potrebna fizička snaga. Trebamo se podsjetiti da je država 19. vijeka bila posve drukčija nego ova što ju imamo danas.
Kako nije postojala inicijativa odozgo da se popravi stanje radnika, radnici su počeli protestovati i štrajkovati. Prvi štrajkovi bili su lokalni: često bi protestovali radnici jednog rudnika ili jedne fabrike, a takvi protesti bi se rješavali otpuštanjem postojećih radnika i zaposlili bi se drugi. Međutim, kako je radnička klasa postajala sve masovnija, tako su protesti postali veći i nezanemarivi.
Haymarket afera u Čikagu 1886.
Radnici u SAD-u kroz 19. vijek nijesu postigli puno pomaka po pitanju svojih prava. Velike imigracije koje su se događale uglavnom iz Evrope značile su ogroman broj novih radnika. Ako radnik nije zadovoljan, dobio bi otkaz jer je bilo puno drugih koji su tražili posao. SAD je tada ulagao ogromne količine novca u daljnju industrijalizaciju i popeo na sam svjetski vrh u nekim sektorima.
Međutim, ogroman broj radnika značio je i veće proteste. Glavna boljka američkog radnika u drugoj polovini 19. vijeka bio je dugi radni dan. Većina radnika je smatrala da je osam sati rada dnevno gornja granica. Svoju ideju pretočili su u parolu „Osam sati za rad, osam sati za odmor, osam sati za ono što želimo!“.
Prvog maja 1886. preko 40.000 radnika marširalo je Čikagom zahtijevajući osmosatno radno vrijeme. Isti dan uključili su se radnici u ostalim gradovima SAD-a, a procjenjuje se da je protestovalo preko 300.000 radnika u cijeloj državi. Prvi dan štrajka nije ništa postigao pa su se radnici okupljali i u narednim danima. 4. maja u večernjim satima na Haymarket trgu jedan od vođa radnika održao je govor pred demonstratorima, koji je bio prekinut dolaskom ogromnog broja policajaca.
Tražili su da se skup raspusti i da štrajkači odu kućama, no u tom trenutku neko je bacio bombu na policiju. Jedan policajac umro je na licu mjesta, a još nekoliko ih je povrijeđeno. Par sekundi kasnije počinje paljba između policije i štrajkača. Preko 70 ljudi je povrijeđeno, a petoro je izgubilo život te večeri. Policija je zatvorila vođe demonstracija, a sedmoro je osuđeno na smrt i ubijeno.
1. maj kao državni praznik
U isto vrijeme, radnički pokreti u Evropi prerašće u Drugu internacionalu. Na prvoj konferenciji u Parizu 1889. godine odlučeno je da će se 1. maja obilježavati Praznik rada – u spomen na događaje u Čikagu par godina ranije. Danas je to neradan dan u većini svijeta, premda će ga vlade različitih zemalja prihvatiti tek nakon Drugog svjetskog rata.
U SAD-u radnička prava nijesu postignuta događajima iz 1886. godine te se borba nastavila u obliku novih protesta i štrajkova. Tek u 30-im godinama 20. vijeka SAD je na federativnom nivou uveo osmosatno radno vrijeme i bolja prava za radnike. Praznik rada u SAD-u i Kanadi se ne slavi 1.5. već prvog ponedjeljka u septembru pod nazivom „Labour Day“ (Dan rada).
U Crnoj Gori se 1. maj slavi kao državni praznik od 1945. godine, što je zadržano sve do danas.
