Kako Njemačka planira da okonča beskućništvo

Njemačka vlada objavila je Nacionalni akcioni plan za rješavanje problema beskućnika do 2030. Beskućnici i dobrotvorne organizacije smatraju da je plan vrijedan divljenja – ali previše nejasan.

Dirk Dymarski je dvije decenije bio beskućnik, živio je dijelom u hitnim skloništima za beskućnike, a dijelom na ulici. To, kaže, “nije nešto od čega se možete jednostavno otresti”. Ali to je takođe promijenilo način na koji je razmišljao.

„Biti beskućnik 20 godina bila je lekcija za mene u svakom pogledu jer sam i sam nekada mislio i ponašao se na diskriminatorski, stigmatizirajući način“, rekao je on za DW. “Ali u posljednjih nekoliko godina shvatio sam da svako može doći u tu situaciju i da je teško iz nje izaći”.

Dymarski je sada dio redakcije Freistätter Online Zeitunga, lokalnih novina koje pišu beskućnici iz malog mjesta Freistatt u Donjoj Saksoniji i član Selbstvertretung Wohnungsloser Menschen („Samozastupstvo za beskućnike“), organizacije koja ima za cilj da beskućnici dobiju vlastiti politički glas u Njemačkoj.

Najveća prepreka beskućnicima koji pokušavaju da nađu dom, kaže, je stigma. “Ako želite da se izvučete iz beskućništva i nađete pristupačno mjesto za život, prvo pitanje koje vam se postavi je: gdje trenutno živite? I ako potencijalnom stanodavcu kažete da živite u skloništu, šanse da dobijete dom padaju.”

“Tuš na točkovima” pomaže beskućnicama

Broj beskućnika je u porastu u posljednjih nekoliko godina zbog trajnog nedostatka pristupačnog stanovanja.

Iako je teško utvrditi tačne brojke, njemačka vlada procjenjuje da u zemlji ima oko 375.000 beskućnika, dok Savezna radna grupa za pomoć beskućnicima (BAG-W) navodi broj od 600.000, od kojih oko 50.000 živi od ulice. Te brojke uključuju sve one koji nemaju ugovor o najmu ili vlastiti dom. Njemačke vlasti su dužne da osiguraju skloništa za hitne slučajeve ljudi koji žive na ulici, ali mnogi se odlučuju ostati vani jer takva skloništa često ne mogu garantovati ni privatnost ni sigurnost.

Kako bi se izborila s tim problemom, njemačka vlada je krajem aprila objavila “Nacionalni akcioni plan” za rješavanje onoga što naziva “mamutskim zadatkom” okončanja beskućništva u zemlji do 2030. godine – prvi put da je njemačka savezna vlada ikada sastavila takav dokument.

Plan od 31 tačke, koji je objavilo Federalno ministarstvo za stanovanje, urbani razvoj i izgradnju, nudi ideje kao što su davanje novca državnim vladama za izgradnju socijalnih stanova, suzbijanje diskriminacije na stambenom tržištu, pomoć ljudima da dobiju pristup zdravstvenom osiguranju i savjetovanje.

“Priuštiviji stambeni prostor je u središtu borbe protiv beskućništva”, izjavila je njemačka socijaldemokratska ministrica stanovanja Klara Geywitz u izjavi. “Postojanje ove smjernice širom zemlje bila je izričita želja civilnog društva, mnogih ljudi koji brinu o beskućnicima.”

Živjeti na ulici: ‘Kao da si u ratu’

Sve ovo zvuči jako dobro, prema dobrotvornim organizacijama i organizacijama za beskućnike koje su konsultovane prije nego što je plan formulisan – ali samo kao početak.

Dymarski i njegove kolege su pohvalili koliko je ministar Geywitz bio dobro pripremljen i poštovan u njihovim konsultacijama, ali smatra da je plan koji je rezultirao previše nejasan i nedovoljno pripremljen.

Isto rade i druge organizacije beskućnika. „’Akcioni plan’ zvuči kao: ‘Evo, sada imamo plan i sada ćemo ga sprovesti u djelo.’ Ali pitam se nije li to zapravo više pozicioni dokument”, rekla je Corinna Müncho, direktorica projekta Housing First u Berlinu. “Ljudi koji moraju da sprovedu plan – država i lokalne vlasti – i dalje ne znaju kako bi to trebalo da urade.”

Inicijativa Housing First pomaže beskućnicima da pronađu svoje domove – bezuslovno jer projekat polazi od principa da je imati svoje mjesto za život osnovno pravo. Müncho je vidio šta život na ulici čini ljudima.

“Jedan od naših klijenata mi je jednom rekao da je život na ulici kao da si u ratu”, rekla je za DW. “Svakog dana ste u režimu borbe ili u režimu preživljavanja. Ljudi su potpuno bez zaštite, stalno su na oprezu, nemaju privatni prostor, nemaju prostoriju u kojoj imaju bilo kakvu intimu – sve što imate kao primarnu potrebu nije pokriveno. Nešto za vašu psihu se zapravo rekonstruiše kako bi se izborio s tim.”

Nedostatak pristupačnog stanovanja

Vladin akcioni plan je nešto na šta dobrotvorne organizacije pozivaju već duže vrijeme, rekao je Lars Schäfer, portparol službe za pomoć beskućnicima u dobrotvornoj organizaciji Diakonie, pri Protestantskoj crkvi. “Činjenica da se političari čak bave ovim pitanjem je pozitivna”, rekao je za DW. “To znači da možemo stalno podsjećati vladu koje je ciljeve formulisala.”

Ali on takođe kaže da 31 tačka plana nije ništa više od “zbirke mjera koje je Vlada već ranije dogovorila i nekoliko novih koje ne uključuju velike izmjene zakona niti koštaju novca – a to su dvije najvažnije poluge.”

Primjer za to bi bila tačka broj jedan: obaveza od 18,15 milijardi eura koju će savezna vlada dati saveznim državama za izgradnju socijalnih stanova za period od 2022. do 2027. Stanovi pod kontrolom rente su očajnički potrebni, ali ovaj fond je već najavljen prije dvije godine — a vlada je prošle godine bila prisiljena da prizna da je samo 22.545 novih jedinica stavljeno na raspolaganje u 2022, što je daleko iza cilja od 100.000 godišnje.

“To me tjera na razmišljanje: Naravno, možete to napisati tamo, ali to ne pomaže jer na kraju sve što se radi ne dovodi do pada broja beskućnika”, rekao je Müncho.

Schäfer smatra da postoje konkretne mjere koje bi vlade mogle preduzeti, ali kojih se Akcioni plan kloni: Na primjer, predrasude stanodavaca bi se mogle zaobići ako bi lokalne vlasti uspostavile kvote za beskućnike u novim socijalnim stanovima. Slično, savezna vlada bi mogla odrediti da se određeni dio novca koji se predaje državama za izgradnju socijalnih stanova može koristiti za smještaj beskućnika.

Ne radi se samo o trošenju više novca, kaže Müncho – radi se o boljoj alokaciji. “Novac je tu – hitni smještaj košta nevjerovatnu količinu novca za vrlo, vrlo loše standarde”, rekla je ona. “Govorimo o dnevnim cijenama od 1.000 eura za jednu osobu mjesečno u Berlinu. Nijedan stan ne bi trebalo da koštati toliko u Berlinu. To čak ni ne uključuje usluge podrške, baš ništa.”

U ovom trenutku, dobrotvorne organizacije kažu da je situacija na stambenom tržištu toliko očajna da su mnogi ljudi godinama zaglavljeni u masovnim skloništima. Novi plan vlade je pokušaj da se pozabavi time — ali za aktiviste, to je nešto više od izjave namjere.