Došlo je vrijeme da preispitamo šta znači biti turista

Nova knjiga opisuje moć koju putovanje ima da transformiše mjesta širom svijeta, na bolje ili na gore – i traži od nas da uzmemo u obzir da oznaka „turist“ može biti dobra.

“Ovdje ima toliko turista“, rugam se svom prijatelju, italijanskom Amerikancu koji živi u Rimu dok se provlačimo pored gomile njih nekoliko ulica iza Španskih stepenica jedne ljepljive junske noći. Ovaj refren sam, doduše, ponovio više puta na putovanju.

Posljednjih 20 godina sam se identifikovao kao putnik. Možda se i mnogi od vas koji ovo čitaju prepoznaju na ovaj način. “Budi putnik, a ne turista” bio je manifest Anthonyja Bourdaina u njegovoj TV emisiji “No Reservations” kada je premijerno prikazan prije skoro 20 godina i turisti su od tada izgledali užasno hladnokrvno, sa svojom sklonošću traženju udobnosti, sklonošću da putuju u velikom broju i njihovu sposobnost da iznerviraju svakoga jednostavnim poziranjem za fotografiju.

Ali u procvatu putovanja nakon pandemije – posebno prošlog ljeta – čini se da su turisti koji se loše ponašaju dosegli prekretnicu. Dok je u prošlim godinama možda bilo teško progutati to što su ga nazivali turistom, sada se taj izraz povezuje s uništavanjem duša gradova i protjerivanjem njegovih stanovnika, gaženjem prirodnih čuda, klevetanjem drevnih ruševina, pa čak i pojačavanjem zagrijavanja naše krhke planete.

Trebalo je pročitati novu knjigu Paige McClanahan “The New Tourist: Waking Up to the Power and Perils of Travel“, da u potpunosti prihvatim da sam turista – ali iako je to oznaka koju ne treba olako shvatiti, ona ne mora uvijek biti loša.

Američka novinarka koji živi u Francuskoj, McClanahan bilježi stalno ljuljajuće klatno koje može da transformiše mjesta širom svijeta – na bolje ili na gore. Od kontroverze (i prilike) o turizmu posljednje šanse usred naše klimatske krize, do toga kako društveni mediji mogu i pojačati različite glasove, kao i podstaknuti površno prelamanje komplikovanih mjesta, ona napominje da turizam ima moć da izvuče zemlje iz ekonomske katastrofe (dobar primjer Islanda), ali previše toga može dovesti do razaranja jer su njegova priroda i lokalni stanovnici preopterećeni.

“Da li turizam izgrađuje naš svijet ili ga razbija? Jedini odgovor na oba ova pitanja je ‘Da'”, piše McClanahan u The New Tourist-u.

Usred još jedne uzavrele sezone putovanja , razgovarao sam s McClanahan o pitanjima kojima se bavi njena nova knjiga – od klimatskih promjena preko prekomjernog turizma do prekomjerne izloženosti društvenim mrežama – i zašto moramo promijeniti način na koji gledamo na turizam i turiste, sada više nego ikad.

U uvodu svoje knjige shvatili ste: mnogima od nas nije prijatno da budu označeni kao turisti jer se to često povezuje sa uskogrudošću i klišejskim iskustvima masovnog tržišta. Ipak, podsjećate nas da smo svi turisti kada se udaljimo od kuće. Zašto mislite da je važno da prihvatimo ovu oznaku?

Toliko je stigme oko riječi “turista” ili oko ideje turizma i mislim da to uopšte nije od pomoći. Kada pomislimo da su turisti tamo, a ja ovdje, ta udaljenost ne poziva na bilo kakvu samorefleksiju. Previše je lako uprijeti prstom u one ljude “tamo” koji uzrokuju probleme o kojima čitamo u naslovima. Dok ako zapravo ugradimo ovaj identitet turiste, do neke mjere, u naše vlastite identitete, onda impliciramo sami sebe, zar ne?

Mi smo turisti i nadam se da će knjiga dati ljudima uvid u to koliko je moćan i važan fenomen turizam. To nije nešto na šta bi trebalo da gledamo podignutog nosa – turizam je važan. I kao svaka moćna sila može učiniti mnogo dobrog. I može učiniti mnogo lošeg. Dakle, ako priznamo činjenicu da smo dio ove ogromne sile, onda odjednom dobijamo natrag svoju moć i postajemo agenti promjena unutar te sile turizma.

Ako mislimo, ne, ja sam putnik, a ti ljudi su turisti, onda se ništa neće promijeniti u turizmu jer se niko neće osjećati upletenim. Moramo podići naša očekivanja o tome šta znači biti turista. I na taj način zapravo možemo promijeniti način na koji ovaj fenomen funkcioniše i uticaj koji ima na svijet.

U jednom od svojih poglavlja bavite se turizmom posljednje prilike i tvrdite da menadžeri turističkih lokacija posljednje prilike, kao što je glečer Mer de Glace u francuskim Alpima, snose odgovornost da obrazuju svoju zarobljenu publiku. Turisti povećavaju emisiju ugljena putujući kako bi vidjeli ova mjesta koja nestaju ugrožena klimatskim promjenama, ali vi sugerišete da postoji prilika da ova iskustva budu značajnija. Kako to?

Istraživači o ovoj temi turizma posljednje prilike kopaju po namjerama posjetilaca da promijene svoje ponašanje nakon što posjete ove lokacije. Istražujući to poglavlje, vidjela sam neke rane dokaze da posjeta glečeru koji nestaje, ako se obavi pod pravim uslovima, može inspirisati ljude da barem kažu da žele biti ekološki prihvatljiviji u svojim svakodnevnim aktivnostima i izbori u budućnosti.

Najvažnije je da za sve u tome postavimo pitanje – kako. Ako imate brzu posjetu glečeru, to vjerovatno neće imati velikog uticaja. Način da se maksimizuje šansa da ćete imati uticaja na perspektivu posjetioca i na kraju na njihovo ponašanje je ako se dešavaju dvije stvari: obrazovanje i emocionalna povezanost osjećaja upletenosti.

Postoji veliki teret na turističkim operaterima da daju sve od sebe da uspostave iskustvo koje će dovesti do ovakvih stvari. A na nama kao turistima je da se edukujemo i da provedemo neko vrijeme u mjestu, a ne samo da dođemo da se fotografišemo i odemo. Tada biste mogli osjetiti neki osjećaj zaštite ili veze sa zemljom koja bi vas mogla inspirisati u budućnosti, dugo nakon što fizički napustite to mjesto.

Cijeli intervju pročitajte na sajtu BBC-ija (ENG)