Moj prvi novac: Stjepan Udovičić, izvršni direktor Crnogorskog Telekoma

Rubrika “Moj prvi novac” ima za cilj da nam uspješni menadžeri koji rade u Crnoj Gori približe svoje iskustvo s novcem – kako su i kada prvi put zaradili, kako je to iskustvo uticalo na njihov odnos prema odgovornosti te kako danas gledaju na novac.

Ovog puta nam je gost izvršni direktor Crnogorskog Telekoma, Stjepan Udovičić, koji ima bogato radno iskustvo u Hrvatskoj i van nje. Na poziciji direktora Crnogorskog Telekoma je od 1. oktobra 2021. godine.

• Kada ste zaradili svoj prvi novac? (bilo da je u pitanju bio džeparac, honorar, plata…)

– Prvi novac sam zaradio prilično rano, sa svega 11 godina, u 6. ili 7. razredu osnovne škole i to u radnji za tapaciranje namješaja na Martinkovcu, u Rijeci. Radio sam jer je otac to tražio od mene, javljao sam se na telefon i pokušavao biti od pomoći vlasniku, prijatelju mog oca. Iz današnje perspektive, vjerujem da bi mu bilo lakše da nisam bio tu, s obzirom na moje godine, brojna pitanja …

Nakon prvog razreda srednje škole, tokom ljeta, dobio sam prvi, odgovorniji posao u skladištu Magros u Rijeci. Slagao sam robu na palete za utovar i prevoz kamionima. Greške su oštro kritikovane, jer prema dostavnici/narudžbenici trebalo je da pripremim vozaču određenu robu, ukoliko pogriješim, pogrešni artikli idu na pogrešne adrese, a to se nije tolerisalo. U to vrijeme smo radili preko Student servisa, a u Rijeci je postojala i Burza rada za učenike i studente – klinci iz srednje škole često su angažovani za fizičke poslove, što se tada rado prihvatalo. To je bilo razdoblje kada nije bilo novca, srednjoškolci teško da su imali 2 eura u džepu, a ukoliko se potrudiš preko ljeta, moglo se zaraditi od 400 do 500 eura mjesečno, što je bila velika stvar i o čemu se u društvu pričalo. S tim novcem išli smo na more, obično na jug, i vraćali se kući bez prebijene pare.

Zanimljiva su sjećanja na period “Student servisa” – dođeš u 06h u prostorije i čekaš da neka firma pozove, pitaju te da li ti odgovara vrsta posla koji traže, ukoliko hoćeš ideš i radiš. Nisam se baš uklapao, većinom su dolazili krupniji dečki, fizički spremniji od mene, kojima sam vjerovatno djelovao kao štreber. Zbog toga sam i pokušavao pažljivije birati poslove, iako se na kraju sve svodilo na to da nekoga treba preseliti, nositi drva, istovarati kamion…

• Šta ste tačno radili za prvi novac i kako je izgledao susret s prvim radnim obavezama?

– Prvi ozbiljniji novac sam zaradio za vrijeme fakulteta. Tokom ljeta sam radio u USA, preko Work & Travel USA programa, koji postoji i danas i koji rado preporučujem svima. To je bila ozbiljna stvar – mladić iz Rijeke otišao je u Ameriku, radio dva mjeseca i putovao po Americi mjesec dana. Došao sam s 100 eura u džepu, a nakon samo jedne sezone vratio sam se kući s oko 10.000 dolara u gotovini – za moje poimanje stvari to je bilo pravo bogatstvo. Otkrio sam El Dorado i to sam radio tri godine za redom – do maja mjeseca bih položio sve ispite, kao uvjet za sljedecu godinu, i onda do sredine septembra bih boravio u Americi. Odličan osjećaj, sa 20 godina sam bio sam svoj gospodar. Prve godine sam radio u jednom bistro-u, pravio pizze i submarine sendviče, pravio sve što je bilo i što nije bilo na meniju i dobijao dosta bakšiša, jer se ljudima to svidjelo. Kasnije, tokom magistarskih studija u Ljubljani, organizirao sam koncerte. Tada sam još bolje zarađivao – 100% od prodaje karata i 30% od prodaje s šanka. Zahvaljujući tome, mogao sam platiti MBA, smještaj i život u Ljubljani.

Roditelje sam izgubio kao vrlo mlad i morao sam se izboriti sam. Na kraju se nekako pokazalo da, kada je sila i potreba, čovjek nađe način. Kada sam upisivao MBA, pitali su me da li imam novaca da platim studij. Napisao sam, da se finansiram 100% iz vlastitih sredstava, a u stvarnosti sam imao svega oko 15%, koje mi je dao brat. Ostalo je trebalo samostalno zaraditi tokom studija. Na kraju je sve dobro ispalo, čak sam i bratu vratio tih 15% 🙂

Želim reći da treba probati, pogotovo kada se nema puno što izgubiti. Ponekad je taj osjećaj oslobađajući i redovito razmišljam o tome. Slično je i sa strahom od rizika. Treba stvari raskrojiti na sastavne dijelove, uključujući rizične aspekte i strahove, pa ih sagledavati i djelovati prema tim segmentima. Raskrojeni rizik i strah gube na snazi i nisu toliko obeshrabrujući, kao kada su povezani u jednu veliku sliku.

• Kako ste se osjećali kada ste dobili novac?

– Potičem iz radničke familije, pa sam još kao dječak htio više i bolje, i to u okruženju gdje je većina prijatelja bila imućnija od mene, što je moralo ostaviti traga. Odrastao u vrijeme kada se nije imalo ništa. Ne gledam na tu okolnost kao na negativan aspekt, jer djeca koja nemaju mnogo, izrazito su kreativna i žele nešto da stvore iz ničega i ništa im nije teško (nemam namjeru da generalizujem, jasno da postoje izuzeci i brojne okolnosti koje mogu da sputavaju). Nikada neću zaboraviti osjećaj kada sam organizirao prvi koncert, mislim da sam zaradio oko 1.500 eura za jednu večer i četiri sata programa, a investirao sam ”samo” svoje vrijeme i energiju na promociju po kampusu. Osjećao sam se kao na vrhu svijeta! Nakon takvog uspjeha – jer u to vrijeme i za moje godine to je bio novac za ponos – odmah su se otvorili novi horizonti, nove ideje, i najvažnije, stečeno samopouzdanje i osjećaj da mogu.

Također sam rano naučio da novac ne kupuje sreću, ali mnogo toga u životu čini lakšim. Novac otvara određene opcije, smanjuje frustraciju oko stvari koje se mogu kupiti i definitivno štedi vrijeme. a s obzirom na materijalističko ustrojeno društvo tu je i osjećaj sigurnosti, jer ne morate u grču juriti i pitati da vam se posudi.

• Čemu Vas je naučilo zarađivanje prvog novca?

– Oduvijek sam radio kako bih bio slobodan. Slobodan u smislu da imam šire opcije gdje mogu ići, kada raditi i što raditi, da mogu sebi priuštiti da se okrenem i odem raditi nešto drugo. Novac to dopušta, a kada se nema novca, to baš i nije moguće – odnosno sve je moguće, ali kada se nema, to nije odgovorno ponašanje. Naučio sam i da se ne treba previše brinuti oko gubitaka. Dok gubimo nešto što možemo priuštiti – to je u redu, zapravo je korisno jer nešto učimo.

Imam smiješan primjer! Tokom 2010. godine, prijatelj (PHD s faksa) uvjeravao me da može sastaviti električni auto, da ima projekt i da mu je potrebno 10.000 eura ulaznog novca za materijal. To je bilo vrijeme priča o milionerima koji su počeli u garažama. Ideja mi se svidjela, kao i način na koji je on to zamislio, ali od električnog auta nije bilo ništa. Trudio se, ali ništa. Prodao sam dio materijala i izgubio oko 7-8.000 eura i naučio veliku lekciju. Poanta priče je da je i gubitak dio procesa zarađivanja. Ne postoji isključivo uzlazna putanja, ponekad imamo pogrešne prosudbe. Ključno je kako se nosimo s gubitkom – bez previše emocija i zaustavljanja. Naučiš lekciju i ideš dalje. Smatram da je to jedna vrlo vrijedna osobina i stav ljudi koji natprosječno zarađuju.

• Šta za vas znači novac i kako na njega gledate danas, nakon toliko iskustva?

– Novac, u određenom smislu, kako sam već naveo, donosi slobodu, ali i veliku odgovornost – kao što kažu, sloboda bez odgovornosti donosi anarhiju. Dakle, ako imate višak novca, ne možete ga povećati bez investiranja. Novac na bankovnom računu, iz moje perspektive, najgore je investiran novac.

Novac je zavodljiv i opasan jer ljudi imaju tendenciju da misle da su bolji od drugih, ako imaju više novca, smatraju da su posebna klasa. To je opasna posljedica, psihološki hazard, koji treba imati na umu i raditi na njemu ako postane dominantan stav.

Novac je resurs, kao i svaki drugi, što znači da je ograničen i da se može potrošiti.

Finalno, za mene, novac je garancija da mogu živjeti onako kako želim i manje raditi ono što ne želim. Kao dijete koje je raslo u radničkoj familiji i odrastalo radeći različite poslove, naučio sam cijeniti svaki euro – to mi je izuzetno važno. Neko će možda kupiti auto od 200.000 eura i smatrati to pristupačnim, dok se ja vozim biciklom na posao, ali uživam u odlascima na Filipine na kite-surfing. Kada sam platio prvi magisterij od 12.000 eura, ljudi su me smatrali ludim i govorili da je to “strašno skupo”. Danas, kada pogledam unazad, vidim da je to bila izvrsna investicija jer sam mnogo naučio. Za drugi magisterij, koji je koštao 30.000 dolara, govorili su mi da je bolje da kupim nekretninu, što nikada nisam učinio. Sada mislim da je to bio “deal desetljeća”. Nastavljam tim putem i živim prema tim lekcijama. Danas, kada plaćam doktorat, investiram još više, jer meni ta investicija ima smisla i donosi rezultate – ulažem u sebe i više vrijedim.

Kada kažem da mi novac donosi slobodu da živim određenim stilom života koji me ispunjava i daje smisao i svrhu, smatram da je to najbolja definicija značenja novca za mene. Sloboda za investiranje u sebe kroz obrazovanje i ispunjavanje svojih želja, na način koji želim. To je velika privilegija i zahvalan sam što je imam.