Ko plaća zelenu tranziciju? Bitka za milijarde koje mogu transformisati crnogorsku ekonomiju
Iako je zelena tranzicija neizbježna i potencijalno spasonosna za Crnu Goru, pitanje koje se sve čeZelena tranzicija nije pitanje izbora – već preživljavanja. Promjene koje donosi klimatska kriza, od ekstremnih vremenskih prilika do rastućih troškova za zdravstvo i infrastrukturu, sve češće pogađaju male ekonomije poput crnogorske. Iako je potreba za tranzicijom opšteprihvaćena, ključna dilema ostaje bez konkretnog odgovora: ko tačno plaća cijenu zelene tranzicije?
Za Crnu Goru, zemlju sa malim BDP-om i limitiranim fiskalnim kapacitetima, ulaganja u energetsku efikasnost, obnovljive izvore energije, transportnu modernizaciju i otpornu infrastrukturu iznose stotine miliona eura. To su troškovi koji prevazilaze ono što budžet trenutno može samostalno podržati.
Ipak, prava prepreka nije nedostatak novca – već nedostatak znanja kako doći do njega. Jer u zelenoj ekonomiji važi jednostavno pravilo: onaj ko ne zna tražiti sredstva – neće ih ni dobiti.
EU fondovi: Ogromne šanse, minimalna iskorišćenost
Evropska unija kroz instrumente kao što su IPA III, WBIF, Zelena agenda za Zapadni Balkan i Investicioni okvir za region, izdvaja ogromna sredstva za finansiranje održivih projekata. Radi se o stotinama miliona eura godišnje dostupnih za zelene projekte – ali Crna Gora koristi manje od 40% onoga što joj stoji na raspolaganju.
Razlog? Neefikasna administracija, nedostatak intersektorske saradnje i nedovoljno kapaciteta za kvalitetnu izradu aplikacija.
Budžet bez strategije: Zelene investicije skrivene u sivim tabelama
U strukturi crnogorskog budžeta ne postoje jasno definisane “zelene linije”. Sredstva namijenjena za klimatske mjere i zaštitu životne sredine razbacana su po raznim institucijama i programima, često bez ikakve centralne kontrole, praćenja učinaka ili dugoročnog cilja.
To znači da država trenutno ni ne zna koliko zapravo ulaže u zelenu tranziciju – niti gdje su praznine koje treba popuniti.
Privatni sektor: Neiskorišćeni saveznik
Ulaganja iz privatnog sektora mogu i moraju igrati ključnu ulogu – ali samo ako država stvori predvidivo i stabilno investiciono okruženje. To uključuje regulatornu sigurnost, jasnoću dozvola, garantovane otkupne modele i fiskalne olakšice za zelene tehnologije. Trenutno, investitori se suočavaju s prevelikim rizicima, administrativnim barijerama i nedostatkom dugoročnih podsticaja.
Dok se vaga da li je zelena tranzicija preskupa, nevidljiva cijena nečinjenja već se plaća – i to debelo. Suše, poplave, klizišta, zdravstveni problemi i pad poljoprivredne produktivnosti već sada godišnje nanose milione eura štete.
Drugim riječima, neulaganje je najskuplja strategija koju Crna Gora može izabrati.
Znanje kao valuta tranzicije
Ključni nedostatak danas nije novac, već nedostatak znanja kako da se do njega dođe. Crna Gora mora hitno povećati finansijsku i administrativnu pismenost svojih institucija. To uključuje razumevanje EU taksonomije, sposobnost evaluacije troškova i koristi, upravljanje projektima i, najvažnije, strateško pozicioniranje zelene tranzicije kao razvojnog prioriteta.
Zaključak je: Zeleni razvoj kao investicija, a ne luksuz
Zelena tranzicija nije skupa ako je pametno vođena. Za Crnu Goru, ona ne smije biti tretirana kao luksuz za bogate – već kao ključna razvojna šansa za male, ranjive ekonomije.
Da bi ta šansa bila iskorišćena, država mora:
- Imati jasnu strategiju
- Znatno povećati kapacitete za povlačenje sredstava
- Kreirati ambijent u kojem će privatni sektor biti partner, a ne posmatrač
U suprotnom, cijenu neuspjeha platiće svi – kroz degradaciju prostora, zdravlja i ekonomskog potencijala.šće postavlja bez odgovora glasi: ko plaća trošak ove transformacije? Od EU fondova koji ostaju neiskorišćeni, do nevidljivih rashoda za nečinjenje – Crna Gora mora hitno definisati finansijski model održive tranzicije.
