Najava crnogorskog premijera Milojka Spajića o mogućoj investiciji arapske kompanije Eagle Hills, iza koje stoji kontroverzni investitor Mohamed Alabar – ista figura koja stoji i iza projekta Beograd na vodi – izazvala je razumljivo veliku pažnju javnosti. Riječ je o potencijalno najvećem infrastrukturnom i turističkom projektu u istoriji Crne Gore, koji bi – makar po riječima premijera – mogao donijeti desetine milijardi eura investicija, izgradnju aerodroma, moderne bolnice, luksuznih nekretnina, marina te obnovu (šta god to značilo) Starog grada Ulcinja.
Međutim, prije nego što zaronimo u ovu „viziju budućnosti“, neophodno je sagledati realnost – i ono što iskustvo Beograda na vodi može naučiti Crnu Goru.
Beograd na vodi: Sjajni renderi, sumorna stvarnost
Projekat „Beograd na vodi“ i dalje je simbol polarizacije u Srbiji. Vlasti ga predstavljaju kao transformaciju glavnog grada u metropolu evropskog kalibra, dok ga kritičari opisuju kao simbol institucionalne slabosti i gubitka javnog interesa.
Ključni problem projekta je netransparentnost: Detalji ugovora s Alabarovom kompanijom dugo su bili tajna. Građani i stručna javnost isključeni su iz procesa planiranja.
Ugrožavanje javnog interesa je posebna priča: država je ustupila atraktivno zemljište praktično besplatno, dok je infrastrukturu finansirala iz budžeta dok je umjesto integracije s ostatkom gradom, projekat stvoren kao luksuzna enklava, sa cijenama nedostupnim većini građana.
Dominacija stranog kapitala takođe bode oči: gotovo sve aktivnosti – od projektovanja do izvođenja – prepuštene su inostranim firmama, bez ozbiljne uključenosti domaće privrede.
Za Crnu Goru, ovo je više nego dovoljan razlog za oprez.
Spajićeva vizija – korak naprijed, ali još na papiru
Premijer Spajić tvrdi da model ulaganja u Crnoj Gori neće uključivati prodaju državnog zemljišta, već partnerstvo sa investitorom kroz međudržavne ugovore. To je svakako napredak u odnosu na model iz Beograda. Naglasio je da bi država prihodovala stotine miliona eura, a opštine poput Ulcinja dodatnih 50–60 miliona godišnje. Navodno bi se gradila kompletna lokalna infrastruktura, čak i novi aerodrom.
Ono što odmah izaziva dilemu jeste činjenica da još ne postoji ni idejno rješenje. Sve je za sada samo priča i vizija bez uporišta u postojećim prostornim planovima, što je samo po sebi veliki problem za realizaciju ovakve ideje.
Pored toga, poslanik Mehmed Zenka iznio je informaciju da se pregovara o zakupu kompletne Velike plaže na 99 godina – što suštinski predstavlja isto kao i prodaja. Premijer tu informaciju nije potvrdio, ali nije ni demantovao.
Da li je Ulcinju to stvarno potrebno – i pod kojim uslovima?
Ulcinju su bez dileme potrebne investicije – ali kroz pametan razvoj, a ne kroz kreiranje elitističkih, zatvorenih kompleksa od kojih će samo odabrani imati korist. Grad trenutno pati od neuređene infrastrukture, lošeg upravljanja turističkim kapacitetima i odsustva većih investicija u zdravstvo, obrazovanje i javni prostor.
Projekat ovakvog tipa može biti šansa ako država zadrži vlasnički udio i suštinski nadzor, ugovori budu potpuno javni i dostupni stručnoj i građanskoj javnosti, ako se razvije održivo i u skladu s lokalnim identitetom – Ulcinj nije Dubai niti Hvar i potrebno je originalno rješenje.
Mnogi Ulcinjani se osjećaju ugroženim ovakvim projektima i ne bez razloga. Već u početku priče lokalno stanovništvo je istisnuto iz odlučivanja. Ukoliko se ne preokrene priča, može se desiti da Crna Gora ustupi jedan od svojih najvrijednijih resursa – obalu – bez ikakve garancije da će zauzvrat dobiti dugoročnu vrijednost.
Ulcinj nije na prodaju, mora biti oprezan partner
Ulcinju i Crnoj Gori potrebna je ozbiljna razvojna priča, ali ne po svaku cijenu i ne s investitorima koji su već pokazali sklonost poslovima zatvorenim za javnost i javnu odgovornost.
Ako želi da izbjegne greške Beograda na vodi, Vlada Crne Gore mora da insistira na maksimalnoj transparentnosti, uključi nezavisne eksperte i lokalnu zajednicu, postavi jasne mehanizme odgovornosti i izlaska iz projekta ako investitor ne ispuni obećanja.
Projekat može biti velika šansa – ili još jedna velika iluzija. Sve zavisi od toga koliko će Crna Gora umjeti da pregovara – ne kao klijent, već kao ravnopravan partner i na osnovu jasnih prostornih vizija i planova.
Rajko Milić, Investitor.me
Naslovna fotografija: Michal Lauko, Unsplash
