Tramp želi da oživi američku proizvodnju. To nije tako lako
Više od četvrtine Amerikanaca radilo je u proizvodnji 1970. godine. Danas – tek oko 8%. Administracija Donalda Trampa vjeruje da bi uvođenje širokih carina moglo preokrenuti ovaj višedecenijski pad, ali vizija vraćanja „zlatnog doba“ američkih fabrika teško da odgovara realnosti industrije u 2025. godini.
Ključni arhitekta carinske politike, predsjednikov savjetnik Piter Navaro, kaže da je cilj plana da se „napune poluprazne fabrike u Detroitu i širem regionu američkog Srednjeg zapada“. Međutim, Amerika se od vremena „Rust Belta“ dramatično promijenila. Umjesto radnika na pokretnoj traci, današnje hale sve više ispunjavaju roboti i autonomne mašine. To znači da će nove ili ponovo otvorene fabrike zahtijevati manje, ali kvalifikovanijih radnika.
„Posao u proizvodnji se drastično promijenio“, kaže Kerolin Li iz Instituta za proizvodnju, dijela Nacionalne asocijacije proizvođača. „Većina današnjih poslova nijesu ulazni poslovi bez potrebnih vještina – naprotiv, zahtijevaju ozbiljnu obuku.“
Carine kao politička poruka
Tramp je, najavljujući najopsežniji paket carina u modernoj istoriji SAD-a – 10% na sve uvozne proizvode, uz dodatne stope za 60 „najtežih prekršilaca“ – iskoristio poznatu retoriku: „Američki radnici gledali su kako nam strane sile otimaju poslove i uništavaju fabrike.“
Ipak, ekonomisti upozoravaju da je automatizacija – više nego slobodna trgovina – odgovorna za najveći dio nestanka radnih mjesta u američkoj industriji. U isto vrijeme, broj otvorenih radnih mjesta u industriji raste – u februaru 2025. ih je bilo gotovo pola miliona, ali fali kvalifikovanih ljudi da ih popune.
Prema procjenama Deloitte-a i Instituta za proizvodnju, do 2033. godine biće čak 1,9 miliona nepopunjenih industrijskih pozicija. Razlog? Ogromna neusklađenost između potreba tržišta i vještina radne snage.
Nova industrija, novi izazovi
Danas su industrijski poslovi kompleksniji – traže znanje iz oblasti softvera, analitike, pa čak i programiranja. Iako ne zahtijevaju nužno fakultetsku diplomu, zahtijevaju obuku i sertifikate.
„Ne postoji više jedna vrsta posla u industriji – ali svi traže neku vještinu“, naglašava Li. Profesor Olaf Grot sa kalifornijskog Berklija dodaje da reshoring politike (vraćanje proizvodnje u zemlju) imaju smisla samo ako su praćene obrazovnim reformama: „Radnici jednostavno nijesu spremni za nove zadatke.“
Roboti – rješenje i prijetnja
Trampova politika carina podijelila je poslovnu zajednicu, a čak i oni koji podržavaju reshoring priznaju da ulogu ljudskog rada sve više preuzimaju mašine. Ravin Gandi, bivši CEO GMM Nonstick Coating-a, kaže: „Moji prijatelji koji se bave proizvodnjom oduševljeni su uštedama od automatizacije. Mašine ne idu na pauzu, ne traže Božić slobodan.“
Gandi je optimista: vjeruje da će tehnologija otvoriti nova, do sada nezamisliva radna mjesta. „Pet godina od danas, imaćemo čitave sektore poslova koji danas ne postoje“, poručuje.
Pouke za Crnu Goru?
Iako djeluje kao „daleka Amerika“, ova priča ima značajne paralele sa Zapadnim Balkanom – uključujući Crnu Goru. U eri kada se sve više govori o razvoju industrije, digitalnoj transformaciji i povratku proizvodnje, ključno pitanje ostaje isto: ko će raditi te poslove i ima li tržište radne snage dovoljno obučene ljude?
Bez sinhronizacije industrijske politike sa obrazovnim sistemom, carine, subvencije ili strane investicije neće donijeti željene efekte. Tramp to sada uči na teži način – ali možda bi Crna Gora mogla učiti iz njegovog primjera.
