Politička igra oko poreza na bogate
Dvojica najuticajnijih ljudi američke finansijske industrije, Voren Bafet i Džejmi Dajmon, javno su pozvali na povećanje poreza za bogate, ukazujući da bi to bilo pravedno rješenje i korak ka suzbijanju rastućeg budžetskog deficita SAD-a.
Međutim, iako ideja “poreza na milionere” sve više dobija političku pažnju, analize pokazuju da bi njen stvarni efekat bio ograničen – posebno kada je riječ o najbogatijima poput Bafeta, Ilona Maska ili Džefa Bezosa.
Zašto milijarderi neće biti pogođeni
Iako najviše zarađuju, ultra-bogati Amerikanci većinu svog bogatstva ne stiču kroz platu, već putem investicionih prihoda – koji su daleko povoljnije oporezovani. Dugoročni kapitalni dobici i dividende, koji čine osnovu prihoda milijardera, trenutno su oporezovani po stopi od najviše 23,8%, što je znatno ispod maksimalne stope poreza na dohodak od 37%.
Primjera radi, Džef Bezos nije platio ni cent federalnog poreza na dohodak između 2007. i 2011. godine, iako je bio multibilioner. Ilon Mask je isto postigao 2018. godine. Voren Bafet godinama ukazuje na tu nepravdu – poznato je da plaća manji porez (procentualno) od svoje sekretarice.
Politička igra
Iako republikanci tradicionalno odbacuju povećanje poreza, sve veći fiskalni pritisak i populistički uticaji dovode do razmatranja tzv. „poreza na milionere“. Cilj je finansiranje poreskih olakšica za napojnice, prekovremeni rad i produženje odredbi iz zakona o porezima iz 2017. godine.
Ipak, kako stvari stoje, prijedlozi ne obuhvataju kapitalne dobitke, dividende ni „carried interest“, što znači da će se oporezivanje i dalje odnositi primarno na zaposlene sa visokim platama – bankare, advokate, doktore, sportiste – a ne na maskove i bezose ovog svijeta.
Zakonodavne prepreke i nedosljednosti
Pokušaji uvođenja „Bafetovog pravila“ – da milioneri plaćaju najmanje 30% efektivne poreske stope – do sada su propadali u Kongresu. Čak i u državama poput Kalifornije, Njujorka ili Masačusetsa, koje su već uvele slične poreze, fokus ostaje isključivo na prihodima, ne na bogatstvu.
S druge strane, konzervativne analize – poput one Američke poreske fondacije – tvrde da kada se uključe svi porezi (na dobit, nasljedstvo, lokalni i strani porezi), efektivna poreska stopa za najbogatije može dostići i do 60%.
Povećanje poreza na plate visokih primanja jeste politički atraktivno, ali je fiskalno nedovoljno ako se izuzmu investicioni prihodi – pravi izvor bogatstva američke elite.
Bez sveobuhvatne poreske reforme, uključujući zatvaranje poreskih rupa poput “carried interest” i većeg oporezivanja kapitalne dobiti, „porez na milionere“ će i dalje više pogađati visoko plaćene profesionalce nego stvarne milijardere.
