Ekološki paradoks Crne Gore: Zelene namjere protiv sive stvarnosti
Iako se Crna Gora i dalje poziva na status „ekološke države“, podaci iz Prostornog plana do 2040. godine ukazuju na dubok raskorak između deklarativnih ciljeva i stanja na terenu. Industrijski zahvati, urbanizacija obale i slabo sprovođenje mjera zaštite i dalje ugrožavaju prostor koji bi trebalo da bude zaštićen.
Crna Gora je još 1991. godine Ustavom definisana kao „ekološka država“, ali više od tri decenije kasnije, taj status sve češće djeluje kao ideal, a sve rjeđe kao stvarnost. Nacrt Prostornog plana do 2040. godine to potvrđuje – iako sadrži ambiciozne ciljeve kada je riječ o očuvanju prirode, klimatskoj otpornosti i održivom korišćenju resursa, istovremeno bilježi brojne prijetnje koje dolaze iz same prakse prostornog razvoja.
Plan jasno identifikuje da su šume, voda i obala najznačajniji prirodni resursi Crne Gore. Čak 61% teritorije klasifikovano je kao šumsko zemljište, dok vodene površine pokrivaju blizu 40.000 hektara. Međutim, brojke o devastaciji šumskih područja, nelegalnoj sječi i požarima iz prethodnih godina pokazuju da se zaštita tih resursa u velikoj mjeri oslanja na administrativnu deklaraciju, a manje na sistemsku kontrolu i održivo upravljanje.
Sličan obrazac prisutan je i u upravljanju obalom. Iako plan sadrži odredbe o ograničenju gradnje u zaštićenim zonama i obavezi očuvanja javnog morskog dobra, praksa govori drugačije. Bespravna izgradnja na obali, posebno u Budvi, Ulcinju i djelovima Herceg Novog, nastavlja da mijenja morfologiju prostora, narušava prirodni pejzaž i stvara pritisak na infrastrukturu. U planu se eksplicitno navodi potreba za ažuriranjem evidencije bespravno izgrađenih objekata, ali istovremeno izostaju precizni rokovi, mehanizmi i garancije da će se ta procedura završiti u predviđenim rokovima.
Paralelno, energetski sektor – koji u planu ima važnu ulogu u tranziciji ka održivim izvorima – i dalje pokazuje oslonac na modele koji ne odgovaraju u potpunosti zelenoj transformaciji. Plan prepoznaje potencijal obnovljivih izvora, posebno u vjetru, suncu i hidroenergiji, ali ukazuje i na neophodnost modernizacije postojećih proizvodnih sistema i smanjenja energetskih gubitaka u mreži. U praksi, međutim, investicije u OIE nailaze na otpor lokalnih zajednica, sporu administraciju i nerazjašnjene imovinsko-pravne odnose, što usporava tranziciju.
Klimatske promjene predstavljaju dodatni izazov. Crna Gora je već izložena sušama, požarima i toplotnim talasima, a plan do 2040. predviđa da se ti rizici mogu samo intenzivirati. U tom smislu, strategija otpornosti uključuje unapređenje hidrotehničke infrastrukture, zaštitu vodotokova, povećanje energetske efikasnosti u zgradama i podsticaje za niskougljenične projekte. Ali, još jednom, sprovođenje ostaje ključna prepreka: većina lokalnih samouprava nema dovoljne kapacitete da implementira planirane mjere.
U oblasti biodiverziteta i pejzažne zaštite, plan prepoznaje značaj nacionalnih parkova, planinskih masiva i močvarnih zona poput Skadarskog jezera i Tivatskih solila. Međutim, broj zaštićenih područja još je znatno manji u odnosu na evropske standarde, dok su i postojeća često pod pritiskom legalne i ilegalne gradnje, turističkog pritiska i lošeg upravljanja otpadom.
Sve to ukazuje na ono što bi se moglo nazvati ekološkim paradoksom Crne Gore: s jedne strane snažna deklarativna opredijeljenost za očuvanje prostora, a s druge kontinuirano narušavanje tog istog prostora u ime razvoja, profita ili jednostavno – nemara. Prostorni plan pokušava da uspostavi balans između ta dva pola, ali bez stvarne promjene u praksi, to može ostati još jedan dokument koji je više „zelen“ na papiru nego u stvarnosti.
Zato se u narednim godinama ključnim pokazateljem uspjeha neće smatrati broj strateških dokumenata, već broj zaustavljenih nelegalnih gradilišta, oporavljenih ekosistema i realizovanih projekata održive energije i otpornosti. Tek tada bi Crna Gora mogla početi da liči na ono što Ustav već odavno tvrdi da jeste – ekološka država.
