Kako Japan mjeri moć nacije: Lekcije iz Tokija za Crnu Goru
Dok su velike sile fokusirane na vojnu silu i bruto domaći proizvod, japanski eksperti nude drugačiji model nacionalne moći koji uključuje ekonomiju, tehnologiju, geopolitičku poziciju i međunarodnu reputaciju. Ovaj pristup otvara važne lekcije i za male države poput Crne Gore, koje traže svoj prostor na globalnoj mapi uticaja.
Dok se većina svijeta i dalje drži tradicionalnih pokazatelja poput bruto domaćeg proizvoda ili vojnog budžeta kada mjeri moć neke države, japanski stratezi su još sredinom prošlog vijeka ponudili jedan drugačiji i dublji pogled. Jedan od najvažnijih aktera bio je Saburo Okita, poznati japanski ekonomista i bivši ministar vanjskih poslova. Njegova vizija nacionalne moći išla je dalje od puke brojke – on je tvrdio da se moć države gradi kroz spoj ekonomskog kapaciteta, tehnološkog razvoja i vojne sile, ali da je sve to beskorisno bez unutrašnje kohezije. Njegova formula nacionalne moći glasila je: “moć nacije jednaka je zbiru ekonomskih, tehnoloških i vojnih kapaciteta, pomnoženih sa nacionalnom kohezijom – društvenom stabilnošću, povjerenjem u institucije i zajedničkom vizijom razvoja“.
Međutim, kako je Japan rastao u globalnu silu bez ozbiljne vojne infrastrukture, javila se potreba da se ova formula dodatno preispita. Tadashi Nakayama, politički strateg i analitičar, bio je jedan od onih koji su Okitinu ideju nadogradili. Nakayama je ukazao na nešto suštinski važno – moć nacije ne zavisi samo od onoga što objektivno posjeduje, već i od toga kako je drugi vide. Dodao je element percepcije moći, koji je posebno važan za zemlje poput Japana, koje imaju ograničene vojne mogućnosti, ali ogroman međunarodni uticaj. Uz to, ubacio je i koncept geopolitičke poluge – sposobnosti da zemlja koristi svoju lokaciju, regionalne saveze i infrastrukturne čvorišta kao strateške adute.
Tako je nastala dopunjena formula nacionalne moći: ekonomska, tehnološka, vojna i geopolitička snaga pomnožene sa zbirnom vrijednošću nacionalne kohezije i percepcije u svijetu. U toj formuli, reputacija i pozicija postaju jednako važni kao i fabrika ili bruto proizvod.
Crna Gora kroz japansku formulu
Kada se ova japanska strategijska logika primijeni na Crnu Goru, dobijamo zanimljivu sliku. Iako mala po teritoriji i broju stanovnika, Crna Gora ima nekoliko strateških prednosti koje je svrstavaju u kategoriju država s neiskorišćenim potencijalom. Prije svega, njena geopolitička lokacija – na ulazu u Jadransko more i na granici Evropske unije – daje joj prirodnu važnost, naročito u kontekstu energetike, transporta i bezbjednosti.
Turistički potencijal, koji predstavlja oblik tzv. meke moći, takođe je značajan adut koji bi mogao da generiše stabilan prihod, ali i reputaciju sigurnog i atraktivnog prostora.
Ipak, ono što nedostaje da bi se ova moć kapitalizovala jeste upravo ono na šta su japanski stratezi najviše ukazivali – kohezija i strategija. Bez unutrašnjeg konsenzusa, dugoročnog plana i jasne vizije kako da se koristi sopstvena pozicija, Crna Gora ostaje zemlja sa potencijalom koji često ostaje samo na papiru. Dodatno, njena percepcija u inostranstvu često je ograničena na turizam i političku nestabilnost, što znači da je aspekt reputacije – po Nakayaminim kriterijumima – slabo razvijen.
Upravo zato, japanski model nudi vrijedan uvid: moć nacije danas ne gradi se samo kroz budžete i investicije, već i kroz pametno pozicioniranje, izgradnju povjerenja i investiranje u znanje i tehnologiju.
Crna Gora, ako želi da bude više od ljetnje razglednice, mora naučiti da koristi ono što već ima – geografski položaj, obrazovane ljude i međunarodne kontakte – ali uz jasnu strategiju i sposobnost da se percipira kao ozbiljan i stabilan partner.
Evo vizuelizacije Crne Gore prema japanskom modelu nacionalne moći:
Graf pokazuje da najveća crnogorska snaga leži u geopolitičkoj poziciji, dok su vojna sposobnost, tehnološki razvoj i nacionalna kohezija među najslabijim tačkama. Ovo jasno sugeriše gdje su ključne tačke za strateški razvoj.
