Novo doba geoekonomije
Piše: Gillian Tett, Financial Times
U januaru 2008. godine, tokom godišnjeg sastanka Svjetskog ekonomskog foruma u Davosu, pozvana sam u jednu salu da upoznam Reja Dalija, osnivača moćnog hedge fonda Bridgewater. Njegov tim mi je uručio obiman izvještaj – veličine Biblije – za koji su mi rekli da predstavlja Dalijevo viđenje kreditnog ciklusa.
Brzo sam ga prelistala – i zatim bacila u kantu jer je bio pretežak. Pokazalo se da je to bila velika greška. Kada je kasnije te godine izbila velika finansijska kriza, Dalio je slavljen kao prorok, ponajviše zahvaljujući predviđanjima iz tog izvještaja.
„Izračunao sam brzinu rasta duga i ponudu i potražnju za kreditom u odnosu na ekonomske osnove“, rekao mi je nedavno.
Sedamnaest godina kasnije, Dalio iznosi novu analizu u svojoj knjizi „Kako države bankrotiraju“. U njoj tvrdi da SAD mora smanjiti svoj dug od 36 biliona dolara ili rizikuje novu finansijsku krizu.
Ali u međuvremenu je došlo do ključne promjene. Dok je 2008. fokus bio na ekonomskim i finansijskim ciklusima, nova knjiga – kao i ona iz 2021. „Promjena svjetskog poretka“ – analizira i politički i geopolitički kontekst.
Zašto? Zato što spoljnopolitičke tenzije podstiču zaduživanje SAD-a, dok unutrašnja polarizacija blokira fiskalne reforme. „Nekada je novac bio najvažniji, a sada su politika i geopolitika dobile primat“, objašnjava Dalio. „Populizam s lijeva i desna danas izgleda kao iz 1930-ih.“
Iako smo skloni vjerovati da su modeli svijeta koje usvojimo trajni, politička ekonomija se mijenjala više puta od 1900. godine.
I dok neki akademici podsjećaju da su politika i ekonomija oduvijek povezane, Dalijeva promjena fokusa odražava širi zaokret među liderima u finansijama, biznisu i politici.
Daniel Tannebaum iz kompanije Oliver Wyman kaže da sada većinu vremena savjetuje klijente kako da upravljaju geopolitičkim rizicima – što ranije nije bio slučaj. A britanski zamjenik savjetnika za nacionalnu bezbjednost, Jonatan Black, ističe da je isprepletanje ekonomskih i bezbjednosnih interesa postalo dominantno u svim vrstama odlučivanja, od međunarodnih samita do korporativnih odbora.
Ovaj pomak je toliko izražen da se ponovo uvodi pojam „geoekonomija“, koji je još 1990. definisao vojni strateg Edvard Lutvak kao „miješanje logike sukoba sa metodama trgovine“.
Danas, bivši zamjenik guvernera Banke Engleske, Pol Taker, ističe da geoekonomija podrazumijeva upotrebu ekonomskih instrumenata (tarifa, regulacija, devalvacija, kontrole izvoza) za zaštitu nacionalnih interesa.
A Donald Tramp već koristi mnoge od tih instrumenata – prijeti carinama EU, Koreji i Japanu, planira zabrane kupovine američkog zemljišta od strane Kine, dok Kina uzvraća kontrolama izvoza rijetkih metala.
To otvara pitanje: kako će ostale zemlje odgovoriti?
Jedno objašnjenje je da se intelektualni klatno ljulja – i da ulazimo u novu epohu. Sličan period dogodio se 1914. godine, kada je globalizacija doživjela slom pod naletom Prvog svjetskog rata, protekcionizma i nacionalizma.
Nakon rata, kejnzijanska država i institucije poput MMF-a i Svjetske banke pomogle su obnovu globalne saradnje. A onda su 1980-ih nastupili Tačerka i Regan, s neoliberalnom revolucijom – gdje su tržišta i novac tretirani kao naučno predvidljivi sistemi.
U tom duhu je i Dalijeva „biblija“ iz 2008. simbolizovala vjeru u racionalne modele.
Ali danas, s Trampom, imamo povratak nultoj sumi – ideji da je svijet igra u kojoj neko mora izgubiti da bi drugi dobio. Trampova politika ne djeluje sistematski, ali njegovi savjetnici razvijaju strategije koje koriste neizvjesnost, prijetnje i haos kao taktičke alate.
Njegovi ljudi predlažu poreze na strane investitore, naplaćivanje korišćenja dolara, prisilu da saveznici kupuju američke obveznice, sankcije državama koje pokušaju da napuste dolar. Sve to je dio pokušaja da se očuva američka finansijska hegemonija i istovremeno oslabi kineska industrijska dominacija.
S tim ciljem, istraživači sa Stanforda i Kolumbije razvili su GCAP – projekat za mapiranje ranjivosti globalne ekonomije na geoekonomski pritisak. Oni tvrde: Kina dominira proizvodnjom, SAD dominira finansijama, a bitka za tehnološku dominaciju je još u toku.
Ova dinamika tjera države da razvijaju „strategije protiv prisile“ – poput one iz britanskog priručnika iz 1938. o ekonomskom ratu, koji se danas ponovo proučava.
Drugi važan okvir, posebno za kompanije, jeste pitanje stakeholdera. Iako su desničari napali ESG i stakeholder kapitalizam, oni sada zahtijevaju da se biznis vodi i nacionalnim interesima, bezbjednošću i vrijednostima.
Sve to vodi ka novoj stvarnosti u kojoj biznis i država moraju mnogo više sarađivati – i promišljati ko su ključni akteri i interesi koje treba zaštititi.
Neki se nadaju da je ovo samo prolazna faza – da će geoekonomija nestati s Trampovim odlaskom. Međutim, istorija nas uči da ovakve intelektualne promjene traju godinama, ne mjesecima. U prošlom vijeku, geoekonomski ciklus trajao je više od decenije – i završio se ratom.
Dalio vjeruje da je današnja američka kriza dio šireg ciklusa duga, politike i geopolitike koji je već srušio prethodne imperije. On predlaže višegodišnji plan smanjenja duga, ali Kongres ne može da se dogovori. „Kao da smo na brodu koji juri ka stijenama, a svi se svađaju da li skrenuti lijevo ili desno.“
Politika, ukratko, kontaminira sve – i ekonomiju i donošenje odluka. To je, kaže Tett, srž geoekonomije – i prijetnja koju više ne možemo ignorisati.
Autor: Gillian Tett, kolumnistkinja i članica redakcijskog odbora Financial Timesa
