Otvara li se Hrvatska napokon kineskim investicijama?

Hrvatska je početkom tjedna pojačala ekonomsku suradnju s Kinom kako bi privukla milijarde dolara koje drugo po veličini gospodarstvo u svijetu investira u Europu. Na redovitom godišnjem sastanku čelnika 16 država srednje i istočne Europe s kineskim premijerom Li Keqiangom (forum 16 plus 1), koji je ove godine održan u Budimpešti, hrvatski premijer Andrej Plenković je najavio povećanje kineskih ulaganja u našu zemlju.

– Razgovarali smo o infrastrukturi i ulaganjima, osobito u infrastrukturu pomorskih luka. Hrvatska je zainteresirana da Rijeka, Zadar, Split i Ploče budu europske luke kojima će gravitirati kineski izvoz, a mi kontinuirano radimo na ulaganjima u riječku luku, rekao je Andrej Plenković nakon razgovora s Li Keqiangom.

Premijer je najavio da će Hrvatska iduće godine biti domaćin sastanka ministara turizma skupine 16 plus 1. U našoj zemlji osnovat će se i centar za malo i srednje poduzetništvo koji će pokrivati sve zemlje srednje i istočne Europe. Hrvatska gospodarska komora upravo je otvorila svoje predstavništvo u Šangaju, kako bi se povećala trgovinska razmjena dviju zemalja.

Iako je napravila korak naprijed, Hrvatska u suradnji s Kinom još uvelike zaostaje za susjednim zemljama, koje su proteklih godina s Pekingom ugovorile goleme poslove za razvoj infrastrukture, vrijedne više od deset milijardi dolara, prema procjeni zapadnih medija. Suradnja Kine sa 16 bivših socijalističkih zemalja Europe, koja je počela 2012. na prvom forumu u Varšavi, dio je golemog kineskog projekta za prometno i gospodarsko povezivanje zemalja euroazijskog kontinenta, kopnenim i morskim putem, piše Novi list.

Riječ je o novom Putu svile, odnosno projektu »Jedan pojas, jedan put«. U tom sklopu Kina u suradnji s gotovo 70 zemalja planira uložiti 1.000 milijardi dolara u gradnju cesta, željeznica, luka i ostale infrastrukture. Prema ocjeni analitičara, to je jedan od najvećih projekata u svjetskoj povijesti. Novi Put svile pokazuje da se središte ekonomskog razvoja seli sa Zapada na Istok. Kina se pretvara u vodeće gospodarstvo u svijetu i na euroazijskom kopnu, a povezivanje s tom zemljom Europi će širom otvoriti vrata za novi ekonomski zamah.

Od suradnje s Kinom najviše očekuje upravo 16 srednjoeuropskih zemalja: Mađarska, Srbija, Slovenija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Makedonija, Albanija, Rumunjska, Bugarska, Slovačka, Češka, Poljska, Estonija, Letonija, Litva i Hrvatska. Mnoge od njih se natječu u tome koja će primiti više ulaganja iz Kine, kako bi postala važna postaja u projektu »Jedan pojas, jedan put«, koji podrazumijeva i širenje ekonomske suradnje s Rusijom te ostalim zemljama na putu do Kine. Ekonomski slabije europske zemlje vide suradnju s Pekingom kao priliku za iskorak i brže hvatanje koraka s razvijenima. Mađarski premijer Viktor Orban rekao je ovih dana da je Kina postala »dominantna financijska i tehnološka sila« u svijetu te da su zemljama srednje Europe potrebni upravo »tehnologija i financije« kako bi pokrenule svoje razvojne mogućnosti.

Međutim, Europska komisija i neke najveće članice Europske unije, ponajprije Njemačka, sumnjičano gledaju na rastuće kineske investicije. Nastoje ih ograničiti i staviti pod kontrolu. Prema pisanju Financial Timesa, »Bruxelles je uznemiren posezanjem Kine u istočnu Europu«, jer je 11 od spomenutih 16 zemalja učlanjeno u Uniju.

– Diplomati se boje da će Kina (suradnju sa 16 zemalja) iskoristiti kako bi potkopala pravila Unije te izvukla koristi od rastućih napetosti između zapadnih i istočnih zemalja EU-a, piše Financial Times. Budući da ekonomsko povezivanje utire put i jačanju političke suradnje, Bruxelles i Berlin se boje da će sve to onemogućiti »jedinstvenu« politiku EU-a prema Kini i oslabiti koheziju Unije.

Stoga je njemački ministar vanjskih poslova Sigmar Gabriel nedavno zatražio od Kine da poštuje princip »jedne Europe«.

Gabrielu je odgovorio kineski medij Global Times, upozoravajući ga kako Europska unija nije država te sugerirajući kako se Njemačka ponaša kao da je EU njezino dvorište u koje se Kina i ostali ne bi smjeli miješati. »Njemačka smatra europsko jedinstveno tržište… zabranjenim teritorijem i pretjerano bdije nad razvijanjem suradnje sa zemljama izvan Europe«, ocijenio je Global Times.

Da službeni Berlin godinama nastoji kontrolirati ponašanje članica EU-a te ograničiti ulaz kineskih investicija, potvrdio je nedavno i Janis Varufakis, bivši ministar financija Grčke, kojeg su Bruxelles i Berlin 2015. neizravno prisilili na ostavku. U razgovoru s Anatolom Kaletskym za Project Syndicate, Varufakis je podsjetio da je grčka vlada u njegovo doba postigla s Kinezima »fantastičan« dogovor o njihovim investicijama u luku Pirej.

– To nije prošlo jer je intervenirao Berlin i poslao poruku Pekingu da se ne dogovara s Grčkom dok god ona ne potpiše Memorandum. To je za Europsku uniju žalosna priča, izjavio je Varufakis, misleći na memorandum kojim je EU u ljeto 2015. prezaduženoj Grčkoj osigurao novi paket financijske pomoći pod uvjetom da Atena nastavi bolne reforme. Kineski je kapital u međuvremenu ipak ušao u luku Pirej. Prema Varufakisu, Kinezi su izvrsni poslovni partneri koji zemljama u Europi nude ne samo investicije u infrastrukturu, nego prijenos tehnologije i znanja.

– Kinezi gorljivo žele s vama raditi ozbiljan posao, ako i vi to želite. Oni ne ulaze u zemlje kako bi zgrabili neku imovinu zbog špekulativnih svrha. Ulaze kako bi stvorili temelj za dograđivanje, s vidokrugom od 20 do 30 godina unaprijed, tvrdi Varufakis. Stručnjaci kažu da Kinezi žele investicijama u luke i infrastrukturu u zemljama Mediterana otvoriti južni ulaz u Europu za svoju robu.

Prema pisanju portalu EurActiv, sjeverne članice EU-a uznemirene su zbog kineskih planova, jer se boje da će luke Hamburg i Rotterdam izgubiti na prometu.

Zbog pritiska iz Europske unije, navjerojatnije iz Berlina, Hrvatska je 2009. odustala od »posla stoljeća« s Kinom, koja joj je ponudila golema ulaganja u riječku luku, u željeznicu od Rijeke prema

Budimpešti i u razvoj nekoliko industrijskih zona. Bivši predsjednik Stjepan Mesić i Ante Simonić, bivši veleposlanik Hrvatske u Kini, ljetos su potvrdili našem listu da je Kina nudila Hrvatskoj investicije u vrijednosti od najmanje 10 milijardi dolara. Međutim, vlada premijera Ive Sanadera od tog je dogovorenog posla iznenada odustala u lipnju 2009. pod čudnovatim okolnostima. Vlade nakon Sanaderove nisu pokazale zanimanje za oživljavanje tih projekata, bojeći se sukoba s Europskom unijom i njezinim pravilima, prema kojima se takvi poslovi ne mogu dogovorati izravno s (kineskom) vladom i poduzećima, već putem javnog natječaja. U međuvremenu, kineske investicije otišle su u susjedne države. Mađarske vlasti sklopile s Kinezima posao na gradnji brze željezničke pruge od Budimpešte do Beograda, mimo javnog natječaja. Zbog toga je Budimpešta došla u sukob s Europskom komisijom, koja već nekoliko godina »istražuje« je li mađarski ugovor s Kinezima protivan pravilima EU-a.

Drugim riječima, hrvatske vlasti sada pokušavaju nadokaditi propušteno i privući kineske investicije. Otvoreno je pitanje hoće li se Vlada pritom voditi nacionalnim interesima, ili će voditi računa isključivo o »pravilima EU-a«, koja su očito smišljena zato da bi se zaštitili ekonomski interesi najjačih članica EU-a.

Ekonomski stručnjaci Ljubo Jurčić i Tihomir Domazet i dalje ne očekuju velike kineske investicije u Hrvatskoj, jer smatraju da u našoj zemlji nisu stvoreni uvjeti za jačanje suradnje s golemom azijskom državom.

– Hrvatska nema nikakav koncept za suradnju s Kinom, u sklopu projekta »Jedan pojas, jedan put«. Prepreka za veću suradnju nije Kina, nego Hrvatska, koja je nepripremljena i nespremna za jačanje odnosa, upozorava profesor Jurčić.

Mi nemamo razvojnu strategiju, pa se ne možemo uklopiti u kineski projekt stoljeća. Na primjer, gradnja željeznice od Rijeke do Budimpešte, o kojoj smo u Hrvatskoj puno govorili, više nije važna kao prije, jer Kina je u međuvremenu dogovorila željeznicu od luke Pirej preko Beograda do Budimpešte. Srbija je daleko više iskoristila mogućnosti koje se otvaraju, primjećuje Jurčić.

– Mislim da Hrvatska nije spremna na promjene koje donosi »Jedan pojas, jedan put«. Nije prepoznala mogućnosti koje joj se otvaraju, slaže se profesor Domazet.

Prema njegovu mišljenju, kineski projekt stoljeća ipak bi trebao biti prekretnica za Hrvatsku. Naime, rast hrvatskoga gospodarstva od sadašnjih 3,3 posto nije dovoljan za zadovoljanje naših potreba. To nije dovoljno ni za podmirenje kamata na sve dugove u zemlji. Hrvatska bi trebala prihvatiti novu razvojnu paradigmu koja će joj omogućiti brži gospodarski rast. Hrvatskoj u tome može pomoći upravo suradnja s Kinom, koja ubrzano razvija nove tehnologije koje su potrebne i našoj zemlji, uvjeren je Domazet.

Članstvo Hrvatske u Europskoj uniji, koja je rezervirana prema kineskim ulaganjima, ne bi nam smjela biti prepreka za jačanje ekonomske suradnje s Kinom, nastavlja Domazet. Unija ima svoje stavove prema Kini, ali to ne znači da se njezine članice drže tog stava. Na primjer, kad je Peking osnovao Azijsku banku za infrastrukturu, velike članice EU-a trčale su kako bi se što prije učlanile u Banku, neovisno o stajalištima Unije i o zamjerkama iz SAD-a. U zajedničkoj politici, članice EU-a ne bi previše željele kineske investicije, ali kad je riječ o nacionalnim politikama, onda bi ih željele, primjećuje Domazet.

– Europska unija je oprezna prema kineskim ulaganjima, jer je svjesna da Kina uz pomoć trgovine i ekonomske suradnje, odnosno uz pomoć geoekonomskih sredstava želi ostvariti svoje geopolitičke ciljeve, smatra Jurčić. Kina po prvi put u tri tisućljeća, nakon što je bila zaokupljena sobom, izlazi iz svojih granica u svijet. No, pritom se ne koristi sredstvima zapadnih kolonizatora koji su u druge zemlje najprije ulazili s vojskom, a potom trgovinom. Ona se ponaša kao meka sila (soft power), polazeći od jačanja trgovine i ekonomske suradnje na uzajamnu korist, a na temelju toga ona jača i svoj politički utjecaj, objašnjava profesor.

Novi list