Evropa želi da riješi problem lažnih vijesti, ali ih prije toga mora definisati
Evropska unija odlučila je da se suprostavi lažnim vijestima te ih iskorijeniti, što je samo po sebi više nego pohvalno. No, postoji je dan „mali“ problem – kako će prepoznati lažne vijesti? Jer, prema svemu što se vidi u predlozima Evropske komisije, ostaje dojam da ne postoji razumijevanje o tome šta su uopšte lažne vijesti.
Na primjer, Silvia Grundman kao prva osoba za medije i internet u Savjetu Europe podijelila je lažne vijesti na nekoliko nivoa i samo potvrdila da lažne vijesti to zapravo često i nijesu. Konkretnije, navela je da pod pojmom “lažna vijest” može biti obična dezinformacija koja sama po sebi nije istinita, ali nije ni štetna. Potom navodi da postoje i one koje manipulišu i čine ciljanu štetu te na kraju, postoje one koje nisu lažne, ali su štetne jer se radi o privatnim filmovima, fotografijama i ostalom što se pustilo u javnost bez dopuštenja aktera sadržaja koji se prezentuje.
Sve to samo dokazuje kompleksnost pojma “lažna vijest” i potvrđuje da u EU i dalje ne znaju kako napraviti sljedeće korake kad se ne znaju ni odrediti oko same stavke. Jasno, najlakše se može nositi s pošalicama koje ciljani plasiraju lažne vijesti i cilj im je zabaviti publiku. Lako se odrediti i prema zabrani “curenja” privatnih podataka. Uostalom, protiv toga i postoje zakoni. No, kako se odrediti prema onim lažnim vijestima koje su uticale, recimo, na Brexit i američke predsjedničke izbore? Tu nastaje problem…
Takav način informisanja sastoji se od A, B i C. Pritom je “A” tačna informacija, “B” je takođe tačna informacija, ali potom dolazimo do “C” koji daje zaključak i njega će neki prihvatiti, drugi neće. Na primjer, Hilari Klinton se spočitavao napad u Bengaziju 2012. godine, kad je poginuo američki ambasador J. Kristofer Stivens. Činjenica je da se napad dogodio, da je Klinton imala odgovornost, ali zaključak da je mogla spriječiti napad ili spasiti živote stradalih potpuno je subjektivan. Naprotiv, nakon saslušanja je proglašena nevinom, ali kroz brojne lažne vijesti nju su krivili za događaje i nakon toga se proširio internetom nadimak “Killary”.
Dakle, teško je pristrane medije spriječiti da donose svoje zaključke i plasiraju ih u javnost, uz nemalu pomoć “promotera u sjenci” koji ih šire kroz sve moguće kanale pomno smišljenom taktikom targetiranja publike. I to je ono što EU prvo mora sama sa sobom dogovoriti, šta su lažne vijesti, a šta bi bio udar na medijske slobode…
Upravo zato se svima teško nositi sa situacijom i upravo zato se vidi da Facebookovi i Googleovi algoritmi nijesu baš idealni, cenzurišu bez zadrške i često vuku za sobom kolateralne žrtve samo zato da bi u korijenu sasjekli bilo kakvu mogućnost plasiranja lažnih vijest.
Nimalo idealna situacija!
ICTbusiness.info
