Ko će u budućnosti slaviti Praznik rada
Radna mjesta u zemljama istočne i južne Evrope nose najveći rizik od automatizacije, stoji u nedavno objavljenoj studiji koju su napravili stručnjaci Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD, Organisation for Economic Co-operation and Development).
Istraživanje se temeljilo na anketi sprovedenoj u 32 zemlje članice OECD-a i rezultati generalno pokazuju da su ‘poslovi u anglosaksonskim, nordijskim zemljama i Holandiji manje podložni automatizaciji od poslova u istočnoevropskim i južnoevropskim zemljama, Njemačkoj, Čileu i Japanu’.
Automatizacija poslova i potencijalni problemi koji se javljaju uz nju već se godinama kroz javni, a posebno politički život provlače kao tiha i rastuća prijetnja za koju se svi nekako nadaju da će nestati ako na nju ne budu obraćali pažnju. Razloga za to ima sasvim dovoljno. Automatizacija poslova nije nova pojava i istorija nam pokazuje da smo se posljednjih vijek i po sasvim solidno nosili s razvojem mašina i robota te da još nijesmo u situaciji da besposličarimo sedam dana u sedmici. Temelj takvog razmišljanja nalazi se u stavu da koliko god mašine zamjenjivali ljudsku radnu snagu, razvojem društva i ekonomije uvijek se javljaju neki novi, drugačiji, poslovi koji nadopunjuju nestanak starih – robotizovanih – radnih mjesta.
Kao vrlo aktuelan primjer dvojnosti koja karakterizuje automatizaciju možemo uzeti ovih dana objavljenu vijest da će poznati proizvođač električnih automobila Tesla privremeno prekinuti proizvodnju u svojoj fabrici u kalifornijskom gradu Frimontu. Zastoji u Tesli nijesu ništa novo i dobro je poznato da kompanija već mjesecima ima problema s uhodavanjem proizvodnje novog Modela 3. No, poznati tehnološki preduzetnik Ilon Mask, najveći pojedinačni dioničar i istovremeno glavni izvršni direktor Tesle, ovog puta je i objasnio šta je razlog tim problemima – prevelika automatizacija. Jednostavnije rečeno: previše mašina, premalo ljudi, zbog čega je Mask najavio i nova zapošljavanja.
Ne može se baš sve prepustiti mašinama, koliko god bile moderne
Među komentarima u medijima moglo se pročitati da Mask i Tesla, kao relativni pioniri u proizvodnji vozila, jednostavno nijesu prošli iskustvenu školu kroz koju su u proteklih stotinjak godina poslovanja prošli drugi veliki svjetski proizvođači vozila, a koji su naučili da postoji optimalna kombinacija u omjeru radnika i mašina te da prevelika automatizacija donosi više problema, a time i troškova, nego što ih rješava. Priča iz Tesle samo je jedan primjer situacije do koje može dovesti modernizacija proizvodnje i poslovanja i upućuje na to da se ipak ne mogu baš svi poslovi zamijeniti tehnologijom, ma koliko moderna bila.
Da li je onda savremena automatizacija poslova, uzrokovana strelovitim rastom informatičke tehnologije, zaista prijetnja državama i njihovim tržištima rada? Jednoznačnog odgovora za sada nema i čak i u spomenutom istraživanju OECD-a navode da rezultati koje su dobili ne znače i da će se sama automatizacija u pojedinim državama upravo ostvarivati u toj mjeri. Tako je i ritam gubitka radnih mjesta zbog sve bržeg uvođenja mašina i računara u svakodnevne poslove i dalje velika nepoznanica i stvarne je efekte, barem na duži rok, vrlo teško predvidjeti. No iako ispada da nije poznato koliko će se brzo i na koji način mijenjati tržište rada, ono u čemu se svi slažu to je da se mijenja i da će se nastaviti mijenjati.
Glavni zavod Evropske komisije za komunikacione mreže, sadržaj i tehnologiju prošle godine objavio je kratki izvještaj koji se bavi digitalizacijom ekonomije i njenim uticajem na zaposlenost. U izvještaju stoji kako digitalizacija ‘pruža nove prilike, povećava mogućnosti za samozapošljavanje (…) i unosi raznolikost u razvoj karijere’. No ona takođe stvara ‘nove ‘sive zone’ po pitanju prava radnika i pristupa socijalnoj državi’ te se očekuje ‘da će radni vijek ljudi biti duži i manje linearan’. Zbog svega toga ‘državu blagostanja treba modernizovati kako bi mogla odgovoriti na te izazove’.
Državne politike bi se stoga morale graditi imajući u vidu novu stvarnost u kojoj će biti sve manje slučajeva da se radni vijek provede u jednoj organizaciji, a sve više onih u kojima će odrasli mijenjati karijeru i nekoliko puta tokom radnog vijeka. Države će svojim građanima morati pružiti adekvatno okruženje u kojem će moći izučiti nove vještine i prebaciti se u nove profesije.
Poljoprivrednici u najvećoj “opasnosti” od automatizacije
Rezultati OECD-ovog istraživanja pokazali su da, gledano po pojedinim vrstama poslova, najveći rizik od automatizacije imaju poslovi u poljoprivredi i lovu, proizvodnji odjeće, poštanskim i dostavljačkim uslugama, pripremanju hrane i pića te ribolovu. S druge strane, najmanji rizik da će ih zamijeniti mašinama imaju zaposleni u školstvu, menadžeri i oni na visokim pozicijama u kancelarijskim poslovima, kao i socijalni radnici, programeri i oni u informacionim sektorima.
Vrlo interesantan rezultat studije je i to da je rizik od automatizacije poslova najviši u poslovima koje drže mladi. Taj zaključak upućuje na činjenicu da će digitalizacija i robotizacija imati najviše uticaja na nezaposlenost mladih, no za razliku od onih na kraju radnog vijeka, čija su radna mjesta pod tek nešto manjim rizikom, mladi se puno lakše prilagođavaju novim poslovima, što je barem jedna sitnica koja im ide u korist.
Začeci savremene tihe panike koja dolazi s automatizacijom mogu se tražiti u istraživanju iz 2013. godine, u kojem je objavljeno da je čak 47 odsto poslova u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) podložno visokom riziku od automatizacije u idućih 20 godina. Slična istraživanja u posljednjih nekoliko godina ipak su ponešto snizila tu brojku jer su u obzir uzela detaljnije parametre koji određuju nivo automatizacije, pa se najniže procjene o udjelu poslova koji se mogu lako automatizovati sada kreću ispod 10 odsto.
Rezultati OECD-ove studije pokazali su da gotovo polovina poslova u posmatrane 32 zemlje ima vjerovatnost automatizacije iznad 50 odsto, što obuhvaća raspon od značajne promjene načina na koji se ti poslovi obavljaju pa sve do potpune automatizacije, a razlike među državama mogu biti značajne.
Od onih obuhvaćenih istraživanjem čak trećina poslova u Slovačkoj može se lako automatizovati, dok je takvih poslova u Norveškoj tek šest odsto. U grupi sa Slovačkom s tek nešto povoljnijim brojkama još se nalaze Litvanija, Turska, Grčka, Japan, Njemačka, Slovenija i Čile, dok na drugom kraju društvo Norveškoj rade Novi Zeland, Švedska, Finska, SAD, Velika Britanija, Holandija i Danska. No, kao što je već spomenuto, stvarno ostvarenje tih rizika zavisi od mnogo drugih faktora.
Da robotizacija i automatizacija, usprkos navodnoj prijetnji koju predstavljaju za tržište rada, mogu biti i vrlo dobrodošli, pokazuju neki drugi primjeri. Estonski premijer Juri Ratas početkom aprila na konferenciji preduzetnika iznio je jedan od glavnih načina da se u toj zemlji riješi problem nedostatka radne snage – automatizaciju. Estonija je samo jedan od primjera jer slični problemi muče i preduzetnike u drugim istočnoevropskim državama te u nedostatku radnika pribjegavaju sve većim investicijama u mašine. Ako se uzmu u obzir i sva predviđanja o negativnim demografskim kretanjima, barem u ovoj regiji, mašine i roboti možda i neće biti tako problematično rješenje.
Automatizacija je tako, čini se, usprkos nekim posljednjim događajima koji možda ukazuju na suprotno, neizbježna i nezaustavljiva. No u kojem će se ritmu odvijati i što će sve biti njome obuhvaćeno, u ovom trenutku tek je puko nagađanje.
Ono što je sigurno to je da ćemo barem još neko vrijeme s razlogom slaviti Praznik rada kao privremeni odmak i odmor od svakodnevne poslovne groznice. Koliko će vremena proći i hoće li ikad doći trenutak kad će takvo obilježavanje postati izlišno, niko ne zna. No to ne znači da nećemo jednog dana moći simbolično isključiti robote 1. maja. Da ih podmažemo.
