Hobi otkriva dušu zaposlenog

Piše: Sanja Dutina, www.psihobrlog.com

Albert Ajnštajn je odlično svirao violinu, a svoje umijeće je predstavljao na mnogobrojnim dobrotvornim koncertima. Svojevremeno je čak izjavio da mu je život bez violine prosto nezamisliv. Ričard Fejnman pored fizike, bavio se i slikarstvom, a svoje radove potpisivao je pseudonimom Ofi. Santijago Ramon i Kahal, otac moderne neuronauke, pored umjetničkog crtanja nervnog sistema, pisao je naučnu fantastiku. Maks Plank, osnivač kvantne teorije, posjedovao je apsolutni sluh i predano je svirao klavir.

Svim ovim naučnicima koji su svojim profesionalnim radom zadužili svijet, zajedničke su dvije stvari. Oni su dobitnici Nobelove nagrade za svoje polje interesovanja, i bili su pasionirano posvećeni svojim hobijima.

Istraživanje Roberta Ruta Bernstajna, profesora Državnog univerziteta u Mičigenu, pokazalo je da “nobelovci” značajno češće u odnosu na ostale naučnike njeguju interesovanja i slobodne aktivnosti različite od njihovog svakodnevnog posla. Odgovor na pitanje da li se naučnik bavi nekim hobijem ili ne, čak bolje ukazuje na to da li će dobiti priznanje za svoj rad nego IQ ili bilo koji drugi kriterijum. Bernstajn jedino ostavlja otvoreno da li baš hobi podstiče genijalnost, ili genijalnost dovodi do zainteresovanosti za različite hobije. Vjerovatno je u pitanju kombinacija i jednog i drugog.

Nije, međutim, nužno biti genije da bi nam slobodno vrijeme oplemenilo život.

Danas je jasno da trošenje slobodnog vremena i „običnih ljudi“ na pasionirano fotografisanje, kuvanje, sviranje gitare ili ma šta drugo daje plodove kroz efikasnost i na radnom mjestu.

Istraživanje nedavno objavljeno u žurnalu Occupational and Organisational Psychology potvrdilo je da zaposleni koji pronalaze vrijeme za različite aktivnosti kojima se posvećuju nakon radnog vremena imaju značajno bolji učinak na poslu od kolega koji život svode na rutinu posao – kuća – posao. Pored toga, ti isti zaposleni češće kreativno pristupaju rješavanju profesionalnih problema.

Istraživači ove studije ciljano su dozvolili ispitanicima da sami odluče šta su za njih slobodne, kreativne aktivnosti, pa su se na listi našli raznovrsni načini zabave – od pisanja do video igrica.

Posebno je interesantan rezultat da ne može ma koja aktivnost da dovede do mentalnog odmaranja i umanjenja poslovnog stresa. Neki ljudi prosto ne umiju da naprave granicu čak ni između posla i hobija. Primjera radi, profesionalni fotograf svadbi krštenja i rođendana, u slobodno vrijeme fotografiše prirodu. Ili novinar koji prati politiku u slobodno vrijeme piše politički blog. Hobi je, u ovom slučaju, toliko sličan dnevnom poslu, da ne ostavlja mogućnost predaha od zahtjeva posla, promjene perspektive, ili isprobavanja drugih vještina.

Za pozitivan uticaj razonode na radni učinak presudno je upravo učenje novih vještina kroz drugačije aktivnosti. Te vještine se zatim svjesno ili nesvjesno primjenjuju i na dnevnom poslu. Kao i Bernstajnu i njegovom problemu genija i hobija, kreatorima ovog istraživanja nije do kraja jasno da li su ljudi koji biraju hobije kreativniji, ili je hobi podsticaj kreativnosti.

Poruka ovog istraživanja, dakle, svakako nije da menadžeri treba da tjeraju radnike da počnu da se bave hobijem kako bi bili uspješniji na poslu. Zaposleni mora sam posjedovati želju, tačnije mora biti intrinzički motivisan da se bavi određenim aktvnostima da bi one unaprijedile njegovu kreativnost.

Skrivenu suštinu hobija i izvor njihovog blagotvornog dejstva do kraja je razvila Patriša Linvil, profesorka menadžmenta i organizacije sa Djuk Univerziteta u Americi. Ona slobodne aktivnosti smješta u kontekst koncepta kompleksnosti selfa. Ovaj koncept zapravo opisuje na koje sve načine čovjek sagledava i sabira različite aspekte sebe samog – svoje crte, uloge i identitete.

Linvilova je došla do nalaza da što je predstava selfa uža, to je čovjek skloniji depresiji i anksioznosti. Recimo, žena može o sebi da razmišlja isključivo kao o supruzi sa jedne strane i ekonomisti sa druge strane. Njen identitet je lako poljuljati, dovoljno je samo da se istog dana posvađa sa mužem i da je šef napadne zbog propusta na poslu.

Neka druga žena sebe sagledava iz različitih uglova – kao majku, sestru, ekonomistu, food blogerku, slikarku itd. Takva žena svoj osjećaj identiteta zasniva na različitim stvarima od kojih je u određenoj mjeri, ali svakako manje, emocionalno zavisna. Svi ti hobiji i slobodne aktivnosti u kojima uživamo, njeguju različite aspekte naše ličnosti, zbog čega se lakše nosimo sa životnim stresovima a samim tim i teže zapadamo u anksioznost i depresiju.

Na kraju, nije nužno niti realno očekivati da će baš dnevni posao biti nešto što nas beskrajno ispunjava i čini srećnima. Kompleksne smo ličnosti, radno mjesto je samo jedan naš aspekt. Normalno je da sreću pronađemo i na drugim mjestima, u drugim stvarima. U igranju tanga, treninzima, slikanju po svili, šivenju, šahu – daleko od kancelarijskog okruženja. Svi ti hobiji i interesovanja samo potvrđuju entuzijazam, pasioniranu posvećenost i usmjerenost ka cilju. I ko zna, možda jednog dana dovedu i do profesionalnih rezultata nobelovskog nivoa.

Primjer preduzetnice

Boni Karter, preduzetnica koja je dugo radila u Silicijumskoj dolini kao središtu informatičke industrije, prije nego što je pokrenula svoj privatni biznis, uvjerila se koliko je za uspjeh na poslu važan kvalitetan privatni život, kao i dodatna interesovanja i obaveze. U svom tekstu za New America magazin navodi da je za jaku i stabilnu organizaciju nužna kultura koja promoviše zdrav život unutar ali i van radnog mjesta.

Koliko je ozbiljna i dosljedna toj ideji, potvrđuje i proces selekcije u njenoj kompaniji. Naime, za izbor novozaposlenog presudno je da li kandidat ima hobi. Već na prvom intervjuu kandidatima se to pitanje postavlja i ujedno je eliminacionog karaktera. Ukoliko odgovore da nemaju hobi, neće dobiti ni posao, bez obzira na iskustvo, znanja i vještine. Boni takođe podstiče i volontiranje, pa svi njeni zaposleni ukupno 24 plaćena radna sata godišnje mogu da utroše na društveno koristan rad.