Hrvatska je najsiromašnija u EU: “Smijali smo se Česima, a danas nam je njihov standard nedostižan”
Hrvatska je ušla u klub 28 zemalja Starog kontineta, ali nije iskoristila sve prilike koje joj je nudilo tržište veće od 500 miliona stanovnika i danas je iza Bugarske najsiromašnija članica Evropske unije, piše Poslovni dnevnik povodom pete godišnjice članstva zemlje u EU.
Hrvatska je ušla u članstvo Evropske unije na krilima velikih očekivanja o rastu ekonomije i životnog standarda zahvaljujući članstvu u tom ekskluzivnom klubu. Dok se tada očekivalo sustići nivo standarda Slovenije, s podsmjehom se govorilo o Česima koji na more nose svoj hljeb i paštete putujući u starim Škodama, danas realna konvergencija ostaje iluzija.
“Jasno je da se nemamo čime pohvaliti jer s postojećim stopama rasta BDP-a oko 3 odsto, gotovo najslabije u Uniji, Hrvatska sve više nazaduje. Nakon Bugarske po BDP-u per capita, najsiromašnija smo članica. Uz postojeću dinamiku ekonomije, nivoe na kojima su zemlje poput Češke i Slovačke danas sustići ćemo za desetak godina, a Austriju za nevjerovatnih 26 godina”, piše zagrebački list.
Zašto Hrvatska nije više profitirala od članstva i uhvatila vlak bržeg rasta već se hvalimo onim što ekonomske početnice nazivaju rastom po inerciji?
“Zato što je Hrvatska jedina zemlja u istoriji evropskog proširenja koja je nakon pristupa doživjela široku društvenu regresiju. Dogodio se pad povjerenja u institucije, rast klijentelizma i korupcije”, smatra ekonomista Željko Lovrinčević.
Dodaje da razloge za izostanak konvergencije vjerovatno treba tražiti u trenucima kad se Hrvatska izborila protiv naknadnog monitoringa, posebno u sferi pravosuđa.
“U tome je uspjela na vlastitu štetu. Pokazalo se da je to bila loša odluka jer smo cijenu platili kvalitetom institucija i zaustavljanjem borbe proziv kriminala i korupcije, a to je osnova koja čini preduzetničko okruženje i privlačenje stranih investicija”, kaže Lovrinčević.
Opšta regresija prelila se u sve sfere društva pa se proteklih godina sve više povlače paralele s Poljskom. U takvom ambijentu uz jačanje radikalno konzervativnih struja i ograničavanje građanskih prava manjina, Hrvatska je 2016. počela poprimati obrise distopijskog svijeta knjige Ive Brešana Država Božja 2053.
“Moj je dojam da su političari i ekonomsko-interesne grupe namjerno ograničavale pojavu konkurencije i međusobno podijelile rentu od ulaska u EU, a Brisel potcijenio tvrdokornost tih krugova vjerujući da će otvaranje vrata to donijeti samo po sebi. Spoj regresivnih društvenih procesa i slaba ekonomija koincidirale su s demografskim trendovima što je dovelo do značajne emigracije”, zaključuje Lovrinčević.
Premijer Andrej Plenković, premda je u vlastitoj stranci teško progurao ratifikaciju civilizacijskog dokumenta poput Istanbulske konvencije u 21. vijeku, smatra da je problem u percepciji i lošoj slici koju stvaraju mediji, a ne realnosti, iako je istovremeno za poređenje životnog standarda uzeo afričke zemlje, a ne recimo, Luksemburg.
Od ulaska u Uniju iz Hrvatske se odselilo oko 230.000 ljudi o čemu se saznalo iz stranih, ali ne i domaćih statistika. Pogrešna ili ne, percepcija o Hrvatskoj takva je da je tek 200-tinjak očajnih imigranata iz talasa u 2015. svoju budućnost vidjelo u Hrvatskoj.
Cijeli tekst čitajte na portalu Poslovnog dnevnika
