Turska se izvukla iz velike krize 2002. godine, da li će uspjeti ponovo sada?
Ne zavaravajmo se: naravno da Međunarodni monetarni fond (MMF) odavno ima u ladici krizni plan za Tursku. No, naravno, to niko neće potvrditi.
Već jednom, 2002. godine, bilo je tako. Turska je bila nestabilna zemlja, inflacija je iznosila 40 odsto i nezaposlenost je bila ekstremno visoka. Samo zahvaljujući kreditima MMF-a mogao je biti spriječen državni bankrot. Te godine je takođe na vlast došla AKP Redžepa Taipa Erdogana. Uslove, koje MMF postavlja svakoj zemlji koja od njega želi novac, tadašnja vlada i njen premijer su uspješno ispunili. Premijer se tada zvao: Redžep Taip Erdogan.
Nakon toga se turska ekonomija sjajno razvijala, stvorena su brojna nova radna mjesta, inflacija je smanjena na manje od deset odsto, Turska je postala interesantno mjesto za strane investicije. I njemačka preduzeća su se od tada masovno angažovala. Ljudi su ponovo dobro zarađivali, slavili su Erdogana. On im je omogućio novi standard – i zemlji političku stabilnost. I sjećamo se: kada je izbila kriza eura i Grčkoj zaprijetila propast, Turska je stalno navođena kao pozitivan primjer za to kako se može uspjeti izaći iz jedne skoro bezizlazne situacije. Ipak čini se da je sve to sada u opasnosti.
Sigurno je da su američke sankcije na uvoz čelika i aluminijuma iz Turske, koje su stupile na snagu ovoga ponedjeljka, bile samo kap koja je prelila čašu. Jer kriza izjeda tursku ekonomiju već mjesecima. Turska lira je od početka godine izgubila više od polovine svoje vrijednosti u odnosu na dolar. Inflacija je u međuvremenu opet iznad 15 odsto. Sve to će ljudi u Turskoj prije ili kasnije početi da osjećaju. Oni, koji su reformatora Erdogana nekada slavili jer im je omogućio bolji standard, okrenuće se od njega ako izgube svoje poslove ili sebi više ne budu mogli priuštiti svoj dosadašnji životni standard.
Ipak turski predsjednik, koji je svojom autokratskom politikom tu zemlju doveo u ovu situaciju, krivicu za to vidi, naravno, kod drugih. Oružje u ovom ratu su dolar, euro ili zlato, rekao je Erdogan ponovo ovoga vikenda. No to što on nezavisnost centralne banke stalno dovodi u pitanje, što je stanje koje investitore uvijek zastrašuje, što nasuprot ekonomskim teorijama tvrdi da se moraju smanjiti kamate kako bi se suzbila inflacija i ojačala valuta, sve to kod ulagača i na tržištima dovodi do gubitka povjerenja. Rezultat se sada može vidjeti: masovan odliv kapitala čija snaga sa sobom u vrtlog povlači i valute drugih zemalja u ubrzanom ekonomskom razvoju.
Naravno, u Evropi sada vlada strah od širenja ove situacije. Jer ulagači se brinu samo oko jednog: oko novca.
Odliv kapitala, kolaps valute: sve to s pravom stvara zabrinutost da turska preduzeća i banke više neće moći da otplaćuju svoje dugove. No, čini se da se stanje i dalje može držati pod kontrolom. Prema aktuelnim podacima koje je prikupila holandska banka ABN Amro, potraživanja evropskih banaka iznose 143 milijarde eura. Prije svih su pogođene španska BBVA i italijanska UniCredit. Njemačke banke potražuju oko 18 do 20 milijardi eura.
Naravno, nikome ne može biti u interesu veliki ekonomski slom u Turskoj. No, ne mora se širiti strah Evropom. Ekonomije u eurozoni su u međuvremenu ponovo stabilna, tako da neke potrese, i one s Bosfora, mogu izdržati. Naravno, turska recesija bi se pridružila svim drugim faktorima nesigurnosti: i dalje nejasnom Brexitu i nepredvidivoj (trgovinskoj) politici američkog predsjednika.
Međutim, samo je u rukama turskog predsjednika da stanje u ekonomiji u zemlji ponovo poboljša. A on je već jednom dokazao da to može.
Deutsche Welle
