Osnovni dohodak: Koliko bi CG trebalo novca da svakom punoljetnom građaninu daje po 200 eura mjesečno

Univerzalni osnovni dohodak sve se češće pominje kao mehanizam socijalne i ekonomske politike, a koji podrazumijeva bezuslovnu i redovnu novčanu isplatu svakom građaninu društva, bez obzira na druga primanja.

Svrha osnovnog dohotka je izmjena postojećih sistema socijalne zaštite koji ne uspijevaju da se izbore sa socijalnim problemima modernog doba a u osnovi podržavaju ciljeve kao što su: sloboda, jednakost, solidarnost, dostojanstvo pojedinca, pravedna raspodjela društvenog bogatstva, fleksibilnost tržišta rada, borba protiv siromaštva, borba protiv nehumanih uslova rada, istinska nezavisnost pojedinca, poboljšanje položaja žena u društvu…

Visina osnovnog dohotka po definiciji bi trebalo da odgovara minimumu neophodnom za pokrivanje osnovnih životnih potreba pojedinca.

Ne postoji pravilo kada je iznos naknade u pitanju, svaka zemlja ili region određuje ga prema lokalnim životnim potrebama i troškovima. Tako je, na primjer, nedavno švajcarsko Rheinau izglasalo da svaki građanin dobija po 2.500 franaka. To je ipak mnogo manje nego što nama djeluje, jer je standard u toj zemlji na mnogo većem nivou nego kod nas. Poređenja radi, blagajnica koja je tek počela raditi u švajcarskom gradu Basel, ima mjesečnu platu oko 3.500 franaka.

Osnovni dohodak isprobale su Finska i Kanada, a zagovara ga i italijanska populistička vlada.

Mala ali siromašna Crna Gora

Finska je isprobala taj model i poslije godinu ipak odustala od njega. To ne znači da on ne može funkcionisati u drugim zemljama.

Zašto Crna Gora ne bi testirala taj dohodak na nekom slučajnom uzorku, kao što je to učinila Finska. (Ako bi slučajni uzorak, znajući naš mentalitet i običaje, uopšte bio moguć).

Iako nas je svega 627.000, naša ekonomija ne bi mogla da podnese taj trošak na nacionalnom nivou, koliki god on bio. Prije svega zbog niske produktivnosti ekonomije – malo novca. I penzioni sistem jedva održavamo s obzirom da je više penzionera i korisnika socijalne pomoći nego zaposlenih.

No, da vidimo kako bi to izgledalo na studiji slučaja:

Vijesti bi svakako obišla planetu: Crna Gora uvodi osnovni dohodak: Svakom punoljetnom građaninu 200 eura mjesečno.

Ako uzmemo u obzir da su svi punoljetni građani – birači, kojih, po posljednjim podacima, u biračkom spisku ima 534.135 i da se svima njima daje 200 eura mjesečno (neto), trošak bi iznosio skoro 107 milioa mjesečno, ili 1,28 milijardi eura godišnje. Prilično mnogo.

Kada bi model bio da se svakom domaćinstvu (kojih je više od 190. 000) mjesečno daje iznos vrijednosti potrošačke korpe za četvoročlanu porodicu (638 eura), trošak države bio bi 122,6 miliona mjesečno ili skoro 1,5 milijardi eura na godišnjem nivou.

A koliko zarađujemo?

Jasno je da Crna Gora ovaj novac nema niti će ga imati u dogledno vrijeme. Koliki je novac u pitanju pokazuje podatak da ni turizam još ne zarađuje milijardu eura.

S druge strane, na uvoz svega i svačega trošimo više od 2,3 milijarde eura, dok nam je državni dug, koji je probio, prije svega zbog potrošnje u prethodnim godinama, granicu od 3 milijarde eura.

Koliko je slabašna crnogorska ekonomija, uprkos statističkim podacima o konstantnom rastu bruto domaćeg proizvoda, govori i činjenica da je ukupan izvoz robe u 2017. iznosio svega 371 milion eura, što je daleko manje od uvoza.

Analitičari odavno upozoravaju da ekonomija mora biti više proizvodno orjentisana, ka stvaranju nove vrijednosti jer se jedino na taj način stvara i obrće svjež kapital.