Kako je uberizacija stvorila ekonomiju sluškinje

U martu 2009. krenuo je Uber.

Bilo je to doba vrhunca velike krize, vrijeme u kojem su mnoge kompanije odlazile na bubanj, a ljudi ostajali bez posla. Stoga je revolucionarna ideja kanadskog investitora Gareta Kampa i američkog biznismena Trevisa Kalanika o spajanju pružalaca usluga s korisnicima putem platformi na web stranicama i mobilnim aplikacijama brzo uhvatila korijenje, a ekonomija dijeljenja došla na svoje.

Zašto ne biste svojim nedovoljno korišćenim automobilom nekoga prevezli i nešto zaradili, naročito ako ste nezaposleni, a uz to ne morate otvarati firmu, niti biti registrovani taksista? Uberov vozač postao je sluga novog kova, ‘svačiji privatni šofer’, kako se to reklamiralo, piše Tportal.

Uber je izazvao mnoge kontroverze. U Bugarskoj i Danskoj morao se povući s tržišta, zabranjen je u Australiji, suspendovan u Finskoj, Francuskoj, Španiji i Holandiji, ali bez obzira na to, procjenjuje se da u svijetu danas ima stotinu miliona korisnika. Kompanija operiše u 785 urbanih sredina, zapošljava 16.000 ljudi, prošle godine prihodovama je 11,3 milijarde, a neto dohodak joj je bio 1,8 milijardi dolara.

Uber za izvođenje pasa na “pi-pi”

Takav model poslovanja uskoro je u ekonomiji dijeljenja ili ‘ekonomiji saradnje’ postao toliko popularan da su ga nazvali eufemizmom uberizacija. U posljednjih deset godina u Sjedinjenim Državama pokrenute su stotine firmi koje se oglašavaju kao ‘Uber za nešto’: Uber za pranje rublja, Uber za izvođenje pasa na “pi-pi”, Uber za šišanje trave, Uber za dostavu namirnica, Uber za pranje prozora…

Bilo je dovoljno otvoriti platformu za bilo šta i ulagači su se lijepili kao muve na med. U globalnu ekonomiju bogatu tehnologijom i kapitalom ušla je preko noći mala vojska radnika za čije obavljanje usluga uglavnom nije potrebna visoka stručna sprema, onih slabo plaćenih poslova koje dobrostojeći naručioci radije plaćaju nego da ih sami obavljaju.

Iz temelja mijenjaju budućnost rada

Uspon Ubera uvjerio je mnoge stručnjake, ekonomiste i kreatore politike da slobodno posredovanje putem digitalnih platformi postaje sve važnije i da će nova tehnologija, posebno eksplozija platformi koje omogućuju gig-ekonomiju (ekonomiju honorarnih poslova, zapošljavanja na određeno vrijeme, ugovora o radu na kratke rokove) iz temelja promijeniti budućnost rada.

Da li je uberizacija doista budućnost rada? Na to pitanje pokušava odgovoriti američki portal Atlantic analizom 105 kompanija nastalih po Uberovu principu, u koje su ukupno uložene 7,4 milijarde dolara. I šta zaključuju?

Od svih analiziranih samo su četiri startupa postali jednorozi, kompanije procijenjene na više od milijardu dolara, a sve četiri bave se dostavom. DoorDash i Grubhub su logistički servisi za dostavu hrane iz restorana, a Instacart i Postmates za dostavu namirnica i pića.

DoorDash se ubraja u rijetke iznimno uspješne tvrtke koje funkcionišu po principu Ubera. Od preostalog 101 startupa, 47 je ugašeno, 19 ih je u stečaju, dok dobar dio preživjelih uglavnom rade kao zombi startupovi ili se bore za svoj komadić kolača na tržištu, ali ne mogu ni sanjati o uspjehu jednoroga, piše Atlantic.

Među onima koje je analizirao Atlantic, osam je ‘ubera za ljekare’ (jedinih kojima je potrebna visoko obrazovanje), šest je kompanija za dostavu alkohola, pet za uslugu pranja rublja, četiri za masažu, jednako toliko za pranje automobila…

Ne ide baš svima lako

Uz dostavne usluge cvjetaju još samo startupovi za izvođenje pasa u šetnju, poput firmi Wag i Rover, iako grabe tek mali dio golemog biznisa s kućnim ljubimcima procijenjenog u Americi na 85 milijardi dolara, pa je Rover prošle godine prikupio 125 miliona dolara nove gotovine i dobio 30 miliona kredita, a konkurentski Wag raspolaže s 362 miliona.

“U ovom poslu nema ulaganja u tehničku opremu. Ne otimamo tržište konkurenciji, nego zarađujemo na onome što bi naš klijent trebalo da radi sam ili to prepusti članu porodice”, kaže za Bloomberg direktor Rovera, Aron Esterli.

Činjenica jeste da za ove kompanije rade stotine hiljade građana, ali dok su u vrijeme recesije u Americi one bile sidro nezaposlenima ili potplaćenima jer su mogli zaraditi barem za plaćanje kućnih režija, danas ih sve manje pristaje na minimalne plate jer samo tako uber-kompanije mogu biti konkurentne.

Uberovska radna snaga sve teže pristaje na uslove freelancinga, bez minimalne zaštite koju donosi stalno radno mjesto, bez nejasnih pravila oko prekovremenog rada, bez prava na kolektivno pregovaranje, s upitnim penzijama, naknadama za nezaposlene, zdravstvenim osiguranjem i svime onime što donosi uređeno radno mjesto.

Čelnici Kampovog i Kalanikovog Ubera svoj su koncept promovisali kao mogućnost dodatne zarade vlasnika ličnog vozila i privremeno rješenje u pauzi između dva stalna posla, a istovremeno su tvrdili da će korišćenjem digitalnih freelance platformi oni i njima slični unaprijediti tržište rada te stubokom promijeniti industriju usluga i način na koji će ljudi zarađivati u budućnosti.

No ono što su uber-firme učinile jeste to da sada možete činiti sve što ste činili prije, samo to sada činite putem telefona – piše Atlantic i pita nijesu li sve one nule u milionima dolara investicionog kapitala upucanog u ubere za šetnju pasa i brisanje kućne prašine zaista najbolji način korištenja inovacijskog potencijala Silicijumske doline?

Portal Atlantic stoga naziva uber-ekonomiju ekonomijom sluškinje. Nejednakost u kapitalističkoj ekonomiji nije novost, piše portal. Socijalni status žene vjekovima se definisao time da su one ‘ili sluškinje ili imaju sluškinju’, pa su uber-aplikacije društvenoj nejednakosti dale samo nove nazive: ponuda i potražnja.

U globalnoj ekonomiji te kompanije konkretizuju divlju razliku u vrednovanju različitih vrsta rada, a uber-firme pokreću sve veći jaz između nove američke aristokratije i svih ostalih.

Atlantic stoga zaključuje da su decenije potrošačkog interneta utrošene na to da venture kapitalisti subvencionišu platforme za slabo plaćene služinačke poslove na zahtjev bogatijih, pri čemu su obje strane izložene pojačanom virtuelnom nadzoru.

A ekonomski savjetnik bivšeg američkog potpredsjednika Džoa Bajdena, Džared Bernštajn, o ekonomiji rada u Uberu, od kojega je sve počelo, kaže: ‘Previše radnika s premalo uticaja na uslove rada i iskorišćavanje na poslovima bez zaštite nije problem aplikacija i telefona, niti evolucije rada, nego isključivo politike. Samo politika može rješavati takve probleme.’

Foto: Priscilla Du Preez on Unsplash