Šta bi se desilo kada bismo nasumično odabrali siromašne porodice i dali im po 1.000 dolara

Šta bi se dogodilo kada bismo nasumično odabrali najsiromašnije porodice i dali im, bez ikakvih uslova, 1.000 dolara da ih potroše kako ih volja? Ako je vjerovati naučnicima s američkih univerziteta Berkeley i Princeton, te bi se porodicve, samo nakon 18 mjeseci nakon primanja novca, izvukle s ivice siromaštva, a ekonomske bi se blagodati prelile i na njihove susjede, lokalne trgovine i obrte pa i cijelu zajednicu.

Potencijalno revolucionarni rezultati prvog eksperimenta takvog razmjera, koji je uključivao više od 10.000 najsiromašnijih porodica iz sela zapadne Kenije, trajao gotovo tri i po godine i koštao više od 10 miliona dolara, objavljeni su prije dvadesetak dana, piše Tportal. Naučni rad neatraktivnog naslova “Efekti opšte uravnoteženosti novčanih transfera: eksperimentalni rezultati iz Kenije” do najsitnijeg detalja bilježi šta se dogodi kada jednoj mikrozajednici u krilo padne “novac s neba” – koliko i kako troše novac, koji su psihološki pokazatelji prije i poslije, kako se kreću cijene u trgovinama i dolazi li do inflacije.

Bezuslovni novčani transfer

Prema svemu sudeći, ideja dijeljenja “besplatnog novca”, na koju ekonomski liberali “škripe zubima” posljednjih godina, mogla bi se pokazati kao najefektivniji način suzbijanja siromaštva, kako je ispričao jedan od autora istraživanja Johanes Haushofer, profesor psihologije i bihevioralne ekonomije s Univerziteta Princeton u SAD.

“Zanimali su nas efekti bezuslovnog novčanog transfera, ne samo u slučaju primaoca nego i susjednih domaćinstava te šire lokalne ekonomije. Bili smo zabrinuti da bi takva intervencija mogla dovesti do inflacije, ali pokazalo se suprotno, novac je stimulisao lokalnu ekonomiju i život učinio boljim i za one koji ga nijesu primili”, objasnio je Haushofer, koji se cijelu profesionalnu karijeru bavi problemima siromaštva, a na ovoj je studiji radio od 2014. do 2017. godine.

U saradnji s neprofitnom organizacijom GiveDirectly, koja posljednjih 11 godina sprovodi slične akcije u Africi (u Ugandi i Ruandi), a omogućila je finansiranje, Haushofer i njegovi kolege Denis Eger, Edvard Miguel i Majkl Volker s kalifornijskog Univerzieta Berkeley, odabrali su 10.500 domaćinstava u Siaya regionu, nerazvijenom zapadnom dijelu Kenije s populacijom od 280.000 pripadnika naroda Luo, uglavnom ribara i seljaka.

U svakom od 653 sela na tom području odabrali su 15-ak porodica i bespovratno im dali 1.000 dolara, što, prema njihovim podacima, predstavlja čak 15 odsto lokalnog BDP-a, odnosno 75 odsto godišnjeg budžeta svake porodice. Prilagođeno našim standardima, bilo bi to kao da 10.000 porodica iz, na primjer, Osječko-baranjske županije jedno jutro na svoj bankovni račun dobije 75.000 kuna.

Ekstremno siromaštvo

Svi učesnici kenijskog eksperimenta imali su u prosjeku 48 godina, šest godina obrazovanja i većina se bavila poljoprivredom.

Jedini uslov za učestvovanje u studiji bio je da ispitanik živi u kući sa slamnatim krovom, što bi sugerisalo da živi u uslovima ekstremnog siromaštva.

Predano im je oko 87.000 kenijskih šilinga; ilustracije radi, hljeb u Keniji stoji u prosjeku 54 šilinga ili 3 kune.

Istraživači su nakon toga 18 mjeseci redovno sprovodili ankete – u domaćinstvima koja su primila novac, ali i onima koja nijesu, lokalnim obrtima te ispitivali cijene u trgovinama i na tržnicama.

Što se potrošnje tiče, ne iznenađuje da su porodice više trošile, i to do 60 odsto više u odnosu na razdoblje bez finansijske injekcije, ali indikativan je podatak da su trošili 17 odsto više čak 18 mjeseci nakon novčanog transfera.

Najveće povećanje potrošnje, od skoro 41 odsto, zabilježeno je, očekivano, u kupovini hrane, a slijede troškovi telefona, gorivo, odjeća i obuća, proizvodi za higijenu i čišćenje kuće te ugalj.

Istraživači primjećuju da je jedan dio ispitanika novac “uložio” u trajnije proizvode. Na primjer, bicikle i motocikle kojima mogu obavljati taksi usluge, stoku, alate za poljoprivredu, namještaj i elektroniku. Jedan dio porodica, pak, novac je iskoristio za postavljanje limenog krova na svoju kuću i uređivanje dvorišta, čime su, prema proračunu autora, podigli cijenu svoje nekretnine za 60 odsto.

Prema anketi, nije zabilježen značajan rast u kupovini alkohola, cigareta i proizvoda povezanih s kockanjem. Ipak, autori se ograđuju govoreći da ne mogu negirati mogućnost da je prodaja alkohola i cigareta naglo porasla odmah nakon novčanog transfera, a da dio ispitanika to nije priznao u anketi.

Dodatno, autori nijesu pronašli očekivani pad u radu i zaposlenosti. Pretpostavka je da bi naglim bogaćenjem zarada koju porodice ostvare radom trebalo da bude manja. No, dogodilo se upravo suprotno. Ukupni sati provedeni na poslu porasli su.

Još jedan od efekata kojeg su se autori pribojavali je inflacija. Velik i nagao upliv sredstava u nerazvijenu ekonomiju mogao je proizvesti devalvaciju novca i porast cijena. Međutim, ni to se nije dogodilo. Posmatrajući cijene 72 proizvoda u lokalnim trgovinama, blagi je porast zabilježen jedino u grupi proizvoda kojima se ne može razmjenjivati – uglavnom hrana, avokado, banana, kupus, jaja, svinjetina i riba. Zanemarivo povećanje je zabilježeno za građevinske proizvode – drvo, cement, čavle i limene oplate, kao i proizvode za domaćinstvo – sapun, drvo, deterdžent, madrace.

“Pronašli smo minimalnu inflaciju; cijene su u prosjeku rasle manje od 1 odsto, što, ekonomski, nije značajno. Zanimljivije je da smo pronašli veliko ekonomsko poboljšanje uslova života za neprimaoce. Imali su viši nivo potrošnje i psihološkog blagostanja dok su njihovi susjedi primali transfere. Ti su rezultati potvrdili ono što su druga istraživanja pokazala prije, a to je da su novčani transferi efikasni u ublažavanju siromaštva”, objasnio je prof. Haushofer.

Anketiranjem susjednih porodica koje nijesu primile novac ali su bile u okolini “sretnika”, doznali su da je godinu i po poslije novčanog transfera njihova potrošnja rasla gotovo jednako kao i kod onih koji su primili novac. Autori otklanjaju mogućnost da su bogatije porodice dijelile ili posuđivale novac prijateljima u zajednici (to se pokazalo u manje od 3 odsto slučajeva), niti su neprimaoci, zbog socijalnog pritiska i zavisti, ulazili u dugove. Jednostavno, porodice su više zarađivale, stoji u istraživanju.